DAN ARMIJE BIH
 |
"Licite na narod iz koga potjecete. Potrudite se da licite na taj narod. Taj
narod nešto voli, a nešto ne voli. Volite ono što on voli, ne volite ono što on
ne voli, pa cete liciti na taj narod. Taj narod je hrabar. Taj narod je pametan.
Ne treba vas biti sramota da licite na taj narod, pa makar dijelili s njime,
možda, i neke mahane. Jer, nije naš narod savršen, jer nema savršenog. Ali ne
treba bježati od toga. Licite na taj narod." "...Još da citiram svog omiljenog pjesnika: 'Velikim Bogom se kunemo da robovi biti necemo!" 12.1.1994. (Alija Izetbegovic) "Mi cemo pobijediti ako nas bude pratio glas vojske koja ne ubija žene i djecu. Ako to ne bude slucaj, onda ce se sve pretvoriti u jedan krvavi koloplet triju vojski koja jedna drugu goni, gdje su svi isti. Mi se moramo izdvojiti i biti drukciji. Tako cemo pobijediti? Usprkos svemu!" (Alija Izetbegovic) |
| JNA (Jugoslovenska narodna armija) je pocetkom devedesetih godina otvoreno zauzela poziciju borbe za ostvarenje velikosrpskih ciljeva. Prije toga je maksimalno posrbljena kako bi osigurala lojalnost Srbiji u kriticnom periodu. |
 |
Prvi znak za pocetak rata u BiH bilo je uništenje sela Ravno, u istocnoj Hercegovini, nastanjenog Hrvatima, u srpskom okruženju, u novembru 1991. godine. Selo je uništeno u ratnim operacijama JNA i crnogorskih rezervista radi osvajanja Dubrovnika. Na primjeru Ravnog, pokazala se nemogucnost republickog rukovodstva da sprijeci korištenje teritorija BiH od strane JNA kao poligona za napad na Hrvatsku. Od jeseni 1991. godine do pocetka agresije, diljem Bosne i Hercegovine dolazi do brojnih incidenata. Tako patrole MUP-a(Ministarstvo Unutrašnih Poslova) presrecu kamione s oružjem za koje niko ne zna "odakle su i kamo idu", rezervisti iz Srbije i Crne Gore, mobilisani za "rat protiv Hrvatske" prilikom prolaza kroz BiH, cesto prave ekscese i otvaraju nasumicnu vatru radi zaplašivanja stanovništva, pojavljuju se barikade i samozvani "organi reda" vrše kontrolu prometa. Sve cesce su nocne pucnjave. Da bi se održao red, cak su, u dogovoru sa zapovjednikom Sarajevske vojne oblasti, generalom Kukanjcem, uspostavljene mješovite patrole MUP-a i JNA, bez vecih rezultata. Iako je zapovjednistvo nad bosanskohercegovackom TO-om(Teritorijalnom Odbranom) spadalo u nadležnost republickih vlasti, JNA je akcijom izmještanja oružja TO-a pod svoj nadzor razoružala tu formaciju. Ujedno, veliki broj kadrova TO-a, kao i zapovjednik general Vukosavljevic bili su Srbi, što je dodatno otežavalo pristup mobilizacijskim spiskovima.
 |
Fikret Muslimovic, brigadni general Armije RBiH. Rođen 9. decembra 1948. godine
u selu Rasljeva, Gracanica. Vojnu akademiju kopnene vojske, smjer artiljerije,
završio 1971. godine, kada je proizveden u cin potporucnika. Od 1978. do 1980.
godine završio Visoku vojnu politicku školu u Beogradu, kao prvi u rangu za svoju
klasu, sa prosjecnom ocjenom 9,86. Pohađao je i Ratnu školu u Beogradu 1991.
Septembra iste godine napušta JNA. Od 8. aprila l992. godine, obavlja rukovodne
funkcije u službi sigurnosti Glavnog štaba Armije RBiH. Kao nacelnik Uprave
bezbjednosti štaba Vrhovne komande, organizira borbu za suzbijanje svih blokada
u stvaranju Armije RBiH sa efikasnim i jedinstvenim rukovođenjem i komandovanjem. "Najveci dio naroda RBiH sa zaprepascenjem posmatra dvolicnu igru koju vodi rukovodstvo JNA, tako što se verbalno zalaze da ce štititi svaki narod u RBiH koji je ugrožen, a stvarno preduzima mjere za što bolje borbeno osposobljavanje srpskih dobrovoljaca." (iz pisma general-pukovniku JNA Blagoje Adžicu, 1. April 1992) |
Referendum o nezavisnosti BiH proveden je 29. februara i 1. marta 1992., na kojemu je 64 do 67 posto biraca glasalo za nezavisnost. Kao odgovor na Referendum, srpske paravojne snage podigle su u razdoblju od 1. do 5. marta barikade u Sarajevu i u drugim bosanskohercegovackim gradovima (Šamac, Derventa, Odžak), među kojima se izdvaja Bosanski Brod, oko kojega su se razbuktale oružane borbe. U Bosanskom Brodu pripadnici srpske paravojne jedinice su nakon Referenduma (1.3.1992.) podigli barikadu koju su polako pomicali prema mostu na Savi. Nakon dva dana, 3. marta 1992., blokirali su most praznom cisternom. Na policijsku patrolu koja je pokušala ukloniti barikadu otvorena je paljba, a policajci su na nju uzvratili i uspjeli ukloniti barikadu, nakon cega se sukob razbuktao da bi se s manjim ili vecim intenzitetom (razmjenjivanje pjesdijske i topovske vatre) nastavio do službenog pocetka "rata".
Tokom marta rukovodstvo SDS-a završava pripreme za pocetak rata. Dovršava se formiranje "srpskih opcina", kao paralelnih organa vlasti, tamo gdje SDS nije pobijedio na izborima, i vrše se pripreme za izdvajanje srpskih kadrova iz republickog MUP-a koji su trebali ciniti srpski MUP. Potkraj marta bilježe se mjestimicna puskaranja (23. marta u Goraždu; 29. marta u Kupresu, Mostaru i Derventi), da bi se sukobi od pocetka aprila 1992. proširili cijelom BiH:
- 1. april 1992. u Bijeljini pocinju sukobi između Arkanove Srpske garde, i Patriotske lige. Istoga dana JNA blokira puteve prema Citluku i povlaci snage iz Mostara, stanovništvo se evakuise iz Kupresa. U Sarajevu se organizuje miting milicionara protiv podjela u MUP-u;
- 3. april 1992. Srpske odbrambene snage preuzele su kontrolu nad Banjom Lukom. Istoga dana pocinje mobilizacija TO-a u Tuzli i Livnu. U Mostaru pred kasarnom "Mostarski bataljon" eksplodira camion-cisterna napunjena eksplozivom, što oznacava "pocetak rata" u tom gradu, koji je više od mjesec dana bio izložen teroru rezervista JNA iz Crne Gore;
- 4. april 1992. Arkanova Srpska garda ovladala je Bijeljinom. Na Bosanski Brod JNA i SDS vrše opšti napad vatrom iz minobacaca, topova i VBR-a. U Neumu opštinsko predsjedništvo proglašava opštu mobilizaciju. U noci s 4. na 5. aprila 1992. godine paravojne jedinice SDS-a izvele su napad na sve policijske stanice u Sarajevu;
- 5. april 1992. Demonstracije za mir u Sarajevu i Mostaru. Srpski MUP napada školu MUP-a na Vracama u Sarajevu. JNA napada Neum.
- 6. april 1992. na dan priznanja od strane Evropske unije, pocinje mobilizacija TO Mostara. Nastavljaju se sukobi u Sarajevu;
- 7. april 1992. SAD priznaje BiH, Hrvatsku i Sloveniju, a JNA raketira Široki Brijeg kasetnim bombama. Predsjednik Predsjednistva BiH Alija Izetbegovic prosvjeduje kod Blagoja Adžica izjavljujuci da je to napad na hrvatski narod i međunarodno priznatu i suverenu Republiku Bosnu i Hercegovinu. Istoga dana tzv. srpska Skupština BiH završava svoju 15. sjednicu. Njezin predsjednik Momcilo Krajišnik (koji je istovremeno bio predsjednik Skupštine RBiH) potpisao je dokument o proglašenju nezavisne srpske republike. Paralelno, srpski predstavnici u Predsjedništvu RBiH, Biljana Plavšic i Nikola Koljevic, povlace se iz Predsjedništva RBiH;
- 8. april 1992. Predsjedništvo RBiH donosi odluku o stvaranju TO-a RBiH kao republicke oružane sile umjesto dotadašnjeg TO-a. U Grudama, na sjednici Hrvatske Zajednice Herceg Bosne (HZHB) osnovano je Hrvatsko vijece odbrane (HVO). Na sastanku je receno da "HZ HB ne prihvaca iskompromitiranu TO kao svoju vojnu strukturu, smatra da je odluka Predsjedništva BiH o TO BiH politicki nepromišljena", te da su "sve formacije osim HVO-a na podrucju HZ HB nelegalne ili neprijateljske";
- 9. april 1992. jedinice "srpske opcine Zvornik" osvojile su grad koji su najprije napale tenkovske jedinice JNA, a za njima su ušli Arkanovci;
- 10. april 1992. srpske snage zauzimaju Kupres, pješacko-topovske bitke kod Bosanskog Broda i Dervente. Jose Cutilheiro pregovara s Izetbegovicem i Karadžicem.
- 11. april 1992. napadi na Citluk, vazdušne uzbune u Livnu i Širokom Brijegu, JNA ušla u Modricu, vrši topovske napade na Focu. Istog dana događa se jedna od najdramaticnijih epizoda s pocetka "rata". Grupa pod vođstvom Murata Šabanovica zauzima branu u Višegradu i prijeti dizanjem brane u zrak ako JNA ne prestane s napadima na Višegrad i ne dopusti evakuaciju stanovništva iz grada. Toga dana je Predsjedništvo RBiH donijelo Ukaz o potcinjavanju svih postrojbi TO-a BiH do 15.4.1992. Oni koji se ne jave do tog datuma, smatrat ce se ilegalnim snagama i jedinicama.
- 14. april 1992. zauzeto skladište TO-a Dervente i predano TO-u BiH. U Sarajevu zatvoren aerodorom Butmir. U Hrvatskoj 40.000 izbjeglica iz BiH, uglavnom iz zapadne Hercegovine.
- 15.april 1992. formiranje Armije BIH
|
Rasim Delic, rođen je 1949. u Celicu. Završio Vojnu akademiju kopnene vojske,
Visoku vojno-politicku školu JNA, Komandno štabnu školu operatike. U bosanskom
oslobodilackom ratu komandant štaba Vrhovne komande - odsjek Visoko, Nacelnik
Uprave za operativno-strategijsko planiranje, komandant ARBiH, a kasnije i
Zajednicke komande Vojske Federacije od 8.6.1993. godine. Odlikovan 4 puta u bivšoj
JNA, "Orden slobode" (od Predsjedništva BiH) /1997/, orden "Husejn bin Ali",
od prijestolonaslijednika Jordana. Savjetnik je clana Predsjedništava BiH gosp.
Sulejmana Tihica. Što se nas tice, bojazni nema. Ne strahujemo od Hrvatske vojske, a ponajmanje od HVO-a. I u Gornjem Vakufu i u Mostaru pokazali smo da naša odbrana funkcionira veoma dobro. Nije bilo i nema šanse da naši položaji tu budu ozbiljno ugroženi. Naš je interes nemati dva protivnika istovremeno, iako smo dokazali da smo sposobni oduprijeti se i njihovim zajednickim napadima. S manje bojista, naša ce snaga na drugom dijelu fronta biti veca." (Rasim Delic) |
 |
U ratnim operacijama u ljeto i jesen 1992.godine, uspostavlja se linija djelovanja koja se do kraja 1994. godine nece bitnije mijenjati. Iako su srpski izvori tvrdili da Vojska Republike Srpske kontrolira oko 70 posto teritorija, Sefer Halilovic(prijašni nacelnik Štaba Vrhovne komande) navodi da su ARBiH i HVO od aprila do septembra 1992.godine oslobodili 58 posto državnog teritorija. Tacni podaci nisu utvrđeni. Najkvalitetniji dio teritorija pod nadzorom VRS-a bila je banjolucko-dobojska regija, s brojnim stanovništvom i urbano-industrijskim središtima. Podrucje jugozapadne Bosne (od Drvara do Livna) slabo je naseljeno i razvijeno, a otprije je poznato kao demografska "crna rupa" BiH, bez dovoljno domicilnog stanovništva za funkcionalnu odbranu. Podrinje je znacajno zbog hidroenergetskog potencijala Drine i velikog rudnog bogatstva, no protjerivanjem vecinskoga bošnjackog stanovništva ostalo je bez demografskog potencijala. Istocna Bosna i istocna Hercegovina su brdsko-šumski i kraški krajevi, također rijetko naseljeni i slabo razvijeni. Tek zauzecem najveceg dijela Bosanske Posavine, Republika Srpska je stekla znacajnije kvalitetne teritorijalne dobitke.
Srpske snage nisu uspjele u svome osnovnom naumu - brzom zauzimanju teritorija BiH i kvalitetnom osiguranju najvažnijih komunikacijskih pravaca prema tzv. Krajini u Hrvatskoj. Stoga su u jesen 1992. godine, nakon zauzimanja Jajca, prešle u strategijsku defenzivu koja ce trajati do kraja rata.
Snage odbrane BiH uspjele su odbraniti kljucne dijelove teritorija Republike - industrijske i urbane centre - no, nisu uspjele riješiti probleme logistike i osiguravanja komunikacija te pitanje zajednickog zapovjednistva i uskladjivanja ratnih ciljeva ARBiH i HVO-a.
Armija BiH je do avgusta 1992.godine izvršila punu mobilizaciju i imala 168.500 vojnika, bez snaga HVO-a i MUP-a BiH. Najveci problemi bili su odnosi s HVO-om. Dok je HVO, kao što je receno u izjavi prilikom osnivanja, zabranjivao postojanje bilo kakvih jedinica na podrucju koje je smatrao da pripada HZ HB, na teritoriju pod kontrolom ARBiH jedinice HVO-a su prihvacene kao dio oružanih snaga BiH. Prema navodima oficira ARBiH, HVO je od pocetka rata zaustavljao konvoje s oružjem i logistikom. Glavni problem bilo je uspostavljanje jedinstvenog komandovanja koje bi objedinjavalo i koordiniralo vojna djelovanja. Taj problem bit ce izražen do kraja rata, iako su sva iskustva rata govorila da su vojni uspjesi moguci tamo gdje postoji koordinirano djelovanje.
Nakon pada Bosanskog Broda, izbija prvi veliki sukob između ARBiH i HVO-a, 25. Okt. 1992., kada postrojbe HVO-a ulaze u Prozor, do tada pod nadzorom ARBiH, i zauzimaju ga. Nekoliko dana kasnije, srpske snage zauzimaju Jajce, što je njihov posljednji veci teritorijalni dobitak do 1995. godine. Zauzimanjem Prozora od strane HVO-a i Jajca od strane VRS-a otvara se problem bošnjacko-hrvatskih odnosa koji se, nakon intenzivne politicke pripreme, pretvara u rat.
 |
Atif Dudakovic, komandant V korpusa Armije BiH. Nakon završetka agresije
postaje komandant Zajednicke komande Vojske FBiH "Na ovim prostorima cetnik nije više onaj cetnik - bauk koji ide i ispred sebe sve ruši i razara, nego je ovdje doživio veliki poraz i težak slom. Tri brigade II krajiškog korpusa srpskih paravojnih formacija su uništene..." (Atif Dudakovic, nakon oslobođenja Grabeza) "Armija Republike BiH od pocetka rata se drži temeljnih nacela ženevske konvencije, a mi smo u konkretnoj situaciji uvijek nastojali da se ponašamo u duhu međunarodnog ratnog i humanitarnog prava. Slijedeci tu logiku, odmah nakon naših prvih prodora u dubinu i širinu privremeno okupirane teritorije, upozoravali smo srpsko civilno stanovništvo da ostane u svojim selima i kucama, ali naši apeli nisu imali nikakvog odjeka iz cega smo izvukli zakljucak da je malo bilo onih koji se nisu na ovaj ili onaj nacin ogriješili prema bošnjackom narodu. A i oni, stariji i bolesni, izuzev nekoliko samohranih staraca, silom su odvedeni kako ne bi mogli svjedociti o srpskim zlocinima pocinjenim nad našim stanovništvom." (Atif Dudakovic) |
Oslobađanje Kljuca
Međutim, prije nego pređemo na opis oslobađanja Kljuca morat cemo se malo vratiti borbama koje je ova brigada vodila prilikom oslobađanja Hrgara, Gorjevca, Grmeca i Krnjeuse. Naime, to su neka od najzloglasnijih cetnickih uporišta u to vrijeme. Pripadnici 510. oslobodilacke brigade na cijem je celu bio komadant Amir Avdic pješacili su punih 11 sati i prešli blizu 40 kilometara sve vrijeme vodeci borbe s neprijateljem. Dolaskom u Krnjeusu ova jedinica obezbjeoivala je lijevo krilo cime je omoguceno napredovanje 517. slavne brdske brigade prema Sanskom Mostu, a 510. slavna i 501. slavna brdska brigada krenule su prema Kljucu. Nakon žestokih borbi na Laništu, u Velagicima i u Pudinom Hanu oko 11,00 sati jedinice 501. i 510. brdskih brigada pobjedonosno ulaze u Kljuc. Vremena za slavlje nije bilo, vec narednog dana u prvim jutarnjim satima 510. slavna brdska brigada u borbenom poretku krece ka Sanskom Mostu. U donjim Ramicima razbijena je cetnicka Zvornicka brigada, a žestoke borbe vođene su i u rejonu Krasulja, a nakon njihovog oslobađanja na red je došlo i Vrhpolje, ono isto Vrhpolje odakle su 3. juna 1995 god. Amir Avdic i Ifet Hukanovic pod veoma dramaticnim okolnostima krenuli iz šuma Galaje na slobodne teritorije Bihaca, zarobivši pritom 40 neprijateljskih vojnika i pet oficira. Njih dvojica, i svi preživjeli iz tadašnje Kljucko-sanske grupe, pobjedonosno su se vracali u zavicaj. Sanski Most je bi tu, tik pred njima. Znamo da je Vrhpolje bilo cisto bošnjacko selo u kojem su cetnici 1992 god. do temelja srušili i popalili 700 kuca i džamija, pobili ili protjerali sve Bošnjake a njihovu imovinu opljackali. Svjesni snage jedinica Petog korpusa Armije RBiH cetnici su u rejonu Sanskog Mosta organizirali odsudnu odbranu. Nešto prije dolaska naših snaga u rejon Vrhpolja neprijatelj je uspio minirati most u Vrhpolju i time usporiti napredovanje jedinica Petog korpusa.
Oslobađanje Sanskog Mosta
Vrijeme do oslobađanja Sanskog Mosta pocelo se mjeriti minutama. Naime, usiljenim maršom iz srednje Bosne preko Drvara stizala je vec legendarna 17. viteska krajiška brigada iz sastava Sedmog korpusa Armije RBiH. Priblizavao se trenutak fizickog spajanja dva najslavnija korpusa Armije RBiH - Petog i Sedmog - dvojice legendarnih krajiških komandanata i generala Atifa Dudakovica i Mehmeda Alagica. Dana 19.9.1995. godine komandant Sedmog korpusa Armije RBiH general Alagic izdao je naređenje za marš u pravcu Bosanskog Petrovca 17. viteskoj krajiškoj brigadi pod komandom majora Sakiba Forica. Formirana je kolona od 155 motornih vozila i krenula pravcem Travnik - Novi Travnik - Bugojno - Kupres - Livno - Bosansko Grahovo - Bosanski Petrovac. I pored izvjesnih zadržavanja kolone ispred Kupresa i Drvara jedinica je u Bosanski Petrovac stigla u 23.00 sata 20.9.1995. godine. Istine radi, nije nevazno istaknuti da se HVO suprotstavljao odluci generala Alagica da preko teritorija pod njihovom komandom uputi svoju jedinicu za Bosansku krajinu. Cak je bilo prijetnji da ce kolona biti izložena topnickim udarima. Ali, komandant Sedmog korpusa bio je cvrst u svojoj odluci.
 Smotra V korpusa Armije BiH. Korpus koji je cetnickom agresoru nanio ogromne gubitke u ljudstvu i MTS-u. Osim cetnika porazili su i pristalice petokolonaša i izdajnika Fikreta Abdica. Jedinice ovog korpusa su pomogle i HV-u (Hrvatskoj vojsci) u oslobađanju znacajnih teritorija Republike Hrvatske. |
 Izet Nanic, rođen je 1965. godine u Buzimu. Bio je legendarni komandant cuvene, 505. buzimske brigade V korpusa ARBiH. Poginuo je 4. augusta 1995. godine, u akciji cišcenja terena od preostalih cetnickih snaga, u dubini pogranicnog dijela hrvatske teritorije. |
Agresija a ne "građanski rat"
Pošto se režim u Beogradu nije odazvao zahtjevima iz Rezolucije 752, Vijeca sigurnosti 30. maja 1992 u Rezoluciji 757 ponavlja zahtjev za trenutnim prestankom uplitanja susjeda u unutrašnje stvari BiH, traži od njih da poštuju teritorialni integritet Bosne i Hercegovine i uvodi sankcije protiv Srbije i Crne Gore.
Prilikom usvajanja Rezolucije 757, od poslanika toga Vijeca su se mogla cuti ovakve izjave:
Mađarska: "Odredbe rezolucije 752 uopce se ne provode. Agresija protiv Bosne i Hercegovine nastavlja se sa svom snagom."
Venecuela: "Ova rezolucija osuđuje ponašanje jedne zemlje, koja je zloupotrijebila svoju vojnu moc i ugrozila suverenitet jedne zemlje - clanice naše organizacije - Bosne i Hercegovine."
Austrija: "Današnja odluka Vijeca sigurnosti da nametne obuhvatne sankcije protiv Srbije i Crne Gore je opora, ali neophodna. Ona je postala neophodna zbog upornog i neodgovornog ponašanja beogradskih vlasti, kako vojnih tako i civilnih. Njihova politika i praksa uzrokovale su stradanja i razaranja na tako visokoj skali da to u našem dobu prevazilazi mastu. Njima ce suditi ne samo historija, nego i njihov vlastiti narod."
Sjedinjene Americke Države: "Agresija srbijanskog režima i njegovih vojnih snaga protiv Bosne i Hercegovine predstavlja prijetnju međunarodnom miru i sigurnosti i ozbiljan izazov vrijednostima i nacelima na kojima poziva završni akt iz Helsinkija, Pariska povelja i povelja UN-a."
Ruska Federacija: "Beograd je ignorirao dobre savjete i upozorenja i nije uskladio svoje ponašanje sa zahtjevima medunarodne zajednice. On je time sam uzrokovao sankcije Ujedinjenih nacija. Glasajuci za sankcije, Rusija izvršava svoje obaveze stalnog clana Vijeca radi sigurnosti održanja međunarodnog reda i zakona."
Francuska: "Evropska unija i njene zemlje-clanice vec su usvojile niz mjera protiv Savezne Republike Jugoslavije i pozvale Vijece sigurnosti da preduzme slicnu akciju."
Velika Britanija: ". . . Nema uistinu nikakve sumnje gdje sada leži glavna odgovornost: na vlastima, civilnim i vojnim, u Beogradu. To se ne može sakriti: ne mogu nam dokazivati da nemaju veze sa onim što se događa u Bosni i Hercegovini. Višecijevni bacaci raketa ne mogu se u seljackom hambaru. Oni poticu iz skladišta JNA. Oni se snabdijevaju municijom iz njene rezerve. Da su beogradske vlasti uistinu željele da nas uvjere u njihovu nevinost, ja sumnjam da bi danas bombardirale Dubrovnik. One bi morale vjerovati da smo uistinu veoma glupi ljudi."
U Rezoluciji 787 od 16.12.1992 u operativnim paragrafu 5, Vijece sigurnosti UN-a zahtijeva da susjedne zemlje (i Hrvatska) zaustave infiltraciju neregularnih vojnih grupa u Bosni i Hercegovinu.
Generalna Skupština UN u rezoluciji "Situacija u Bosni i Hercegovini" od 8.12.1992, prvi put izricito spominje rijec agresije. Izražavajuci žaljenje, što su sankcije koje je nametnulo Vijece sigurnosti ostale bez efekta, optužuje se JNA "za direktnu i indirektnu podršku agresivnim aktima protiv Bosne i Hercegovine.", također se "strogo osuđuje Srbija, Crna Gora i srpske snage u Republici BiH za narušavanje suvereniteta, teritorijalnog integriteta i politicke nezavisnosti Bosne i Hercegovine i njihovo ponašanje je suprotno relevantnim rezolucijama Vijeca sigurnosti Generalne Skupštine UN-a i Londonskog mirovnog dogovora od 25.8.1992."
Dalje se traži u ovoj rezoluciji, da se bez odlaganja obustave "njihove agresivne akte i neprijateljstva i da u cijelosti i bezuslovno usklade svoje ponašanje sa relevatnim rezolucijama Vijeca sigurnosti..."
U paragrafu 7 Generalna skupština poziva Vijeca sigurnosti da "upotrijebi sva potrebna sredstva da ocuva i uspostavi suverenitet, tertorijalni integritet i cjelovitost BiH.", pozivajuci se na poglavlja VII., povelje, koja dopušta upotrebu sile za provodenje odluke.
Ovi zahtjevi se ponavljaju u rezolucijama Vijeca sigurnosti UN-a 819 (16.April 1993) i (16.Juni 1993).
Usljijed oklijevanja velikih sila, rezolucije UN-a nisu provedene, vojna intervencija da se sprijeci genocid nije usljedila, ali je nedvosmisleno i u više mahova konstatira da se radi o agresiji na BiH.
Ostaje pitanje zašto, nakon takvih zakljucaka nije došlo do intervencije sa UN-mandatom, nego su morale da prođu još tri godine krvavog rata, desiti zlocine poput Srebrenice, Markale itd. Prije nego što je NATO interveniso putem bombardovanjem srpskih položaja u Bosni...
Takođe je Haški tribunal u više slucaja utvrdio da se u ratu u BiH radilo o međunarodnom sukobu.
15. Jula 1999 tribunal dođe do zakljucka, da je "Bosna i Hercegovina žrtva međunarodnog rata."
U presudi u predmetu Tadic stoji:
"...Da je stvaranje vojske Republike Srbske bilo pravna fikcija, te da je cak poslije 19. maja 1992 komandna struktura JNA ostala neizmijenjena, preimenovana u vojsku Jugoslavije i nastavila kontinuirano kontrolirati bosansku srpsku armiju BiH (VRS). Ostalo je isto oružje, ista oprema, isti oficiri, isti zapovjednici, uglavnom iste trupe, isti logisticki centri, isti ciljevi i zadaci, ista taktika i iste akcije. SRJ je bila umiješena u sukob pri cemu je njena Vlada u biti ostala ista snaga koja je upravljala bosanskim Srbima.", i da "su snage bosanskih Srba djelovale kao de facto organi druge države, SRJ."
Konacno, u komentaru za The New York Times (23. Maj 1999), povodom zracne kampanije Nato-a u slucaju Kosova, predsjednik SAD-a Bill Clinton je rat u Bosni izricito okarakterizao kao agresiju. Cilj je bilo etnicko cišcenje radi uspostavljanje Velike Srbije, pri cemu su citavi narodi bili osuđeni na uništenje zbog njihove etnicke ili religijske pripadnosti. "To je najprije viđeno u Hrvatskoj i Bosni, ali tada je međunarodna zajednica reagirala sa neutralnoscu koja izjednacava žrtvu i agresora", zakljucio je tadašnji predsjednik Clinton.
 |
Možda se nekad i negdje stvarala vojska i pod težim uvjetima, možda je neka vojska
vodila i herojskiju borba od ovdasnje, ali ono što je napravila Armija Bosne i
Hercegovine opire se svim naporima sjecenja, svim pokušajima da se u povijesti
nađe slican primjer. Upravo kao što se ono što je ucinila Armija BiH ne može naci
ni u jednoj ratnoj teoriji, ni u jednoj ratnoj praksi, od Sun Cu Vua do Napoleona. |
|
 |
Zidne novine napravili polaznici drugog stupnja vjeronauke (Muallim Cviko Tarik):
|
1) Šehmehmedovic Said 2) Šljivic Mevludin 3) Osmanovic Muamer 4) Smajic Amer |
5) Harbaš Damir 6) Jakupovic Benjamin 7) Hukic Kadmir |