OTISCI PRSTIJU

"Zar čovjek misli da kosti njegove nećemo sakupiti? Hoćemo, Mi možemo stvoriti jagodice prsta njegovih, ponovo."
(Sura El – Kijame 3 – 4)                                                                                     

Ako posmatrate neke dijelove kože, vidjećete grebene i brazde rezmještene po određenoj mustri. Te izbočine se pojave u 13 sedmici intrauterinog života na jagodicama prstiju, a kasnije se prošire cijelom volarnom površinom šake i stopala. One se nikada ne mijenjaju, osim što mogu vremenom postati izraženije. Izgled tih šara je genetski određen.

Škotski fizičar Henry Faulds počeo je studirati otiske prstiju kao hobi krajem XIX stoljeća. Faulds je služio kao član medicinske misije u Indiji i Japanu i koristio je svoju poziciju da se bavi svojim omiljenim hobijem. Svoj hobi je nazvao daktilografija i uglavnom se njemu pripisuje prijedlog da bi se otisci prstiju mogli upotrijebiti za hvatanje kriminalaca. Danas, proučavanje otisaka prstiju je opće poznato kao nauka o dermatoglifima. Dermatoglifi su, dakle, crteži na površini kože, koje čine grebeni i brazde između njih.
Međutim, metoda modernog izučavanja otisaka prstiju može se pratiti do naučnika sedamnaestog stoljeća Marcella Malpighija koji je uočio kožne papile i znojne pore kožnih brazda. Engleski botaničar N. Grew je 1684 prvi opisao mustre kožnih brazda u izvještaju za Kraljevsko Društvo. Ove mustre je J. E. Purkinje kasnije klasificirao u devet grupa. Njegova podjela u devet osnovnih mustri grubo bi odgovarala sistemu šara koji se danas koristi. Mada je Henry Faulds bio prvi koji je predložio upotrebu otisaka prstiju za hvatanje kriminalaca, njegov prijedlog je bio u velikoj mjeri ignoriran sve dok engleski astronom i izumitelj Sir Frencis Galton nije formulisao detaljan sistem klasifikacije. Huan Vucetić, doktor u Argentini, proučavao je Galtonove zapise i pronašao metod identifikacije otisaka prstiju koji je usvojila policija u La Plati, Argentina. To je bio prvi sistem identifikacije koji je bio zvanično prihvaćen i još uvijek je u upotrebi u nekoliko država Južne Amerike. U dvije godine razvoja Vucetićevog sistema identifikacije, Sir Edvard Henry, britanski istraživač naimenovan u Bengalu, Indija, izmislio je sličan sistem identifikacije. Sir Henrijev metod identifikacije i klasifikacije je uskoro bio usvojen u Engleskoj i još uvijek je najšire korišten metod u zemljama engleskog govornog područja. Metod identificira tri osnovne šare otisaka prstiju: lukovi, petlje i zavoji spirale. Svaka mustra ima neznatne varijacije. U svrhu identifikacije, otisci prstiju su razvrstani po tipu (tip osnovne mustre) i po broju (broj šara) što ih je učinilo mnogo lakšim za međusobno razlikovanje. Broj brazdi je određen upotrebom dva oblika : jezgro i delta. Jezgro je centar spiralnog zavoja ili petlje a delta je divergencija ili odvajanje brazda u blizini jezgre. Kod svake individue, mustra i broj brazda na desnoj ruci bitno različit od mustre i broja šara na lijevoj ruci. Premda dvoje ljudi imaju isti tip mustre, tačna mustra i broj brazdi će uvijek biti različit.

Metode detekcije i komparacije otisaka prstiju su dosta uznapredovale od početka stoljeća.
Istraživači su koristili mnoštvo tehnika da ispitaju i zabilježe otiske prstiju. Kada osoba nešto dotakne , otisak ostane zato što znojne pore duž kožnih brazda vrha prsta ostave obris. Kroz znojne pore se konstantno luče mala zrnca znoja, zbog čega je nemoguće da ne ostne otisak. Znoj sadrži oko 99% vode. Kada znoj isparava tragovi soli, amino kiselina, i masti ostaju. Istraživači koriste praškove i hemikalije, kao što je jod i srebreni nitrat da osvijetle otiske. Novi metod upotrebe laserskih zraka je još uvijek u eksperimentalnom stadiju. Kriminalci su godinama pokušavali da uklone kožne brazde sa svojih prstiju. Najpoznatiji primjer je primjer Johna Dellengera koji je koristio kiselinu da ukloni brazde. Međutim, brazde su ponovo narasle i ponovo se pojavile u svojoj orginalnoj mustri.