„Akademija povodom Kurban-Bajrama, 22.12.2007“

 

U povodu Kurban-Bajrama, održana je akademija u povodu ovog velikog mubarek dana

 

 

 

197. Hadž je u određenim mjesecima; onom ko se obaveže da će u njima hadž obavljati nema snošaja sa ženama i nema ružnih riječi, i nema

svađe u danima hadža. A za dobro koje učinite Allah zna. I onim, što vam je potrebno za put, snabdijte se. A najbolja opskrba je bogobojaznost. I

Mene se bojte, o razumom obdareni!

198. Ne pripisuje vam se u grijeh ako od Gospodara svoga molite da vam pomogne da nešto steknete. A kada pođete sa Arefata, spominjite

Allaha kod časnih mjesta; spominjite Njega, jer vam je on ukazao na Pravi put, a prije toga ste bili u zabludi.

199. Zatim krenite odakle kreću ostali ljudi i tražite od Allaha oprosta, jer Allah, uistinu, prašta i samilostan je.

200. A kad završite obrede vaše, opet spominjite Allaha, kao što spominjete pretke vaše, i još više Ga spominjite! Ima ljudi koji govore: "Daj Ti

nama, Gospodaru naš, na ovome svijetu!" Takvi na onom svijetu neće imati ništa.

201. A ima i onih koji govore: "Gospodaru naš, podaj nam dobro i na ovome i na onome svijetu, i sačuvaj nas patnje u ognju!"

202. Njih čeka nagrada koju su zaslužili! A

Allah brzo sviđa račune.

 

 

Esselamu alejkum drage džematlije,

 

kod nas i u cijelom islamskom svijetu, poznata su dva muslimanska vjerska blagdana.Ramazanski i Kurban ili Hadzijski bajram.

Za Kurban-bajram se vežu slijedeće stvari: uspomena na završetak objave Kur’ana, Hadždž i kurban. Svaka od ovih znamenitih stvari simbolično predstavlja visoke islamske ideje: prva, pobožnost i prosvjetu uopće, druga, međusobnu solidarnost, a treća požrtvovanost za druge.

Završetak objave Kur’ana pada u dane Kurban-bajrama . Deset godina po Hidžri, dođe Muhammed a.s. iz Medine u Mekku da posljednji put u svom životu ( a ujedno i jedini) obavi veliku vjersku dužnost – Hadždž. Prilikom glavnog sastanka u blizini Mekke, na mjestu Arefat, Božiji poslanik saopći prisutnima ove Božije riječi;

„Danas sam vam dovršio vašu vjeru i upotpunio Moju blagodat prema vama, te sa zadovoljstvom dao vam islam kao vjerozakon „. Ovaj ajet je od posljednjih riječi koje su objavljene Muhammedu s.a.v.s. Zato je i ovaj Bajram od velikog  značaja po životno raspoloženje muslimana.

 

  

Kur’an:

 

(Suretul Kewser, 1-3)

 

Mi smo ti uistinu mnogo dobro dali,

zato se Gospodaru svome moli i kurban kolji,

onaj koji tebe mrzi sigurno će on bez pomena ostati

 

(Sura El-Hadždž, Ajet 34.)

 

Svakoj vjerskoj zajednici propisali smo klanje kurbana da bi spominjali Allahovo ime prilikom klanja stoke koju im on daje

 

  

Hadis:

 

Ibn Abbas kaže da je Muhammed a.s. na Kurban-bajram rekao:

-         Na ovaj dan čovjek ne može ništa bolje uraditi nego da zakolje kurban. Jedino ako učinimo posjetu rodbini.  (Taberani)

 

Onaj ko ima sredstva, a ne žrtvuje (ne zakolje kurban), ne smije se približiti našem mjestu zajedničke molitve (musalli). (Ahmed, Hakim)

 

Vlasnik kurban ima dobro djelo za svaku dlaku kurbana.  (Tirmizi)

  

O ljudi, koljite kurban i računajte nagradu za njegovu krv, jer zaista kurbanska krv, iako pada na zemlju, na čuvanju  je kod Moćnog i Uzvišenog Allaha. (Taberani)

 

 Bajram u bosanskoj tradiciji

 

 

I kao poklon jedna topla bosanska, bajramska priča:

Bajram

“Isklofo sam ćilim, još ću obrisat karnišu i neću ništa više, pa taman da je Bajram sutra ujutro”, kaže otac, pehlivaneći na drvenoj štokrli.

“ Nije sutra ujutro, al jeste prekosutra. zato stavi još zavjesu, nek se otegne do Bajrama”, odgovara mu mama iz druge sobe, gdje na bračnom krevetu prevrće jufke za baklavu.

Otac gunđajući uzima zavjesu (najrađe bi šta opsovao, ali ramazan je), propinje se na prste i žabicama hvata krajeve čipkane zavjese.

Sutradan, mi djeca, pastom roza boje, laštimo mesingane šteke i ukrasno suđe od bakra. Mama zadovoljna kako joj se razabrao tirit, slaže baklavu, zalijeva je agdom i naglas govori: “ Vidi je, ušećerila se ko staklo.

Noć uoči Bajrama sve je spremno: kuća miriše na šerbe od iskuhanog cimeta i karanfilića, bamiju, dolmu i pite, a na ofingerima vise besprijekorno ispeglane košulje.

Ujutro, prije nego otac i braća u novim odijelima i bijelim košuljama odu na Bajram-namaz, mama će staviti janjetinu u rernu a se peče i čekati ih da se vrate sa vrelom paklamom. kao i obično, nas troje ćemo se posvađati oko toga ko će sa paklame uzeti “kapu”, onda će je mama podijeliti na troje i svi ćemo sjesti na sofru.

Dok otac i braća prepričavaju vaz, mama, u dugoj haljini i papučama, ukrašenim “zlatnim” vezom, šetka po kuhinji.
Na staklene tanjuriće vadi baklavu i, kako koji spusti pred nas , kaže: “ Vidi je, ko staklo. Ne bih se postidjela carska svita u kuću da mi dođe.”

Smirili smo i baklavu, pa je red da idemo čestitati bajram rodbini i komšijama. Stariji brat se nešto kofrči, neće s nama. Veli, kasnije će sam. Mlađi brat ne obazire se na to. Uzima iz špajza praznu teglu, za petobanke i dinare kojim ćemo je napuniti. nagovaram ga da poklopac izbušimo ekserom, kao kad u tegli držimo leptirove. Smije se, kaže da sam glupača i da je za pare samo važno da, tamo gdje se drže, ne bude nikakvih rupa.

Kod nane i dede jedemo ružicu i baklavu, ali bamije i dolme ne možemo.

“Pa, hajte , uzmite bar zalogaj. Eto, onako bez hljeba”, kaže nana molećivo. Ja uzmem trun, brat nimalo. Nana nas ipak ljubi, a dedo u teglu polagano, kao da u nju stavlja šumske jagode, spušta petobanke i dinare.

“Kako ne možete baklave? “ čudi se dajdžinica, pa pred nas iznosi hurmašice. “Šta, ni hurmašice ne možete? Ma, možete s vodom ! Haj, zalogaj hurmašice, pa gutljaj vode, vidjet ćete da ide”, kaže i stavlja pred nas hurmašice, na kojima su ocrtane linije koje je načinila pritiščući ih na “brdo” i pruža nam viljuškice sa plastičnom drškom, lila boje, što ih tek izvadila iz male kutijice sa pokoopcem od pleksiglasa, nekad davno donesene iz Trsta.

Brat zvecka teglom, gvozdenjaci su je napunili skoro do vrha, i evo nas kod tetke. Nismo joj ni spustili kako treba poljubac na obraz, a već je pred nas naredla baklave, kadaif, ružice, klince-palce.

Hajte, jedite. Pogledajte baklave, nema je bolje u sto mahala”, hvali se.

Ali, ne možemo, već smo jeli kod dajdžinice”, lažemo joj.

Pa ja, dajdžinica je preča od tetke. E kad ste mogli kod nje, možete, vala i kod mene”, govori iznervirano i one baklave viljuškom sjecka na komadiće.

Na silu pojedemo komad-dva i ustajemo, ali nas je strah da će tetka, tazočarana što nismo kod nje jeli, zaboraviti u teglu staviti bajramluk.

No, na vratima ona zavlači ruku u grudnjak i vadi papirnatu hiljadarko. Brat je zagleda, slaže nadvoje, pa načetvoro i stavlja u džep.

Skakućemo do prvog granapa, otvaramo teglu i gvozdenjaci iz nje odlepršaju brže od onih mojih leptirova....

Prekosutra je opet Bajram. Ali, ja već godinama na bajramsko jutro, umjesto na baklavu, pečenje i bamiju idem na mezarove i vodim duge nijeme razgovore.

Ispod bratovog mezara je dedina i nanina kuća. Već dugo, neki drugi ljudi u njoj slave Bajram i nečija tuđa djeca kikoću se po avliji. Dobro znam da to neka druga nana, tetka, dajdžinica, trči za njima sa baklavom i bamijom i nutka ih da jedu.

“Uzmite bar zalogaj. Onako, bez hljeba.”

 

 

BAJRAMSKI PUTNIK

Gdje izvires bistra vodo
mogu l' ovdje abdest uzet'
ja sam putnik iz daljine
sto za bajram kuci ide.

Allah, Allah tu ljepotu
iz kamena meni dade,
da kroz srce zemlje tece -
Bosna rijeka da se zove.

Hej beharu cvijete bijeli
mogu l' klanjat' ispod tebe,
ja sam putnik bez serdzade
sto za bajram kuci ide.

Allah, Allah tu ljepotu
na zemlji mi miris dade,
klanjaj ovdje ispod mene
serdzadu ti bijelu sterem.

Kad zalazis mlad mjesece
mogu l' s tobom naci pute
ja sam putnik iz daljine
sto za bajram kuci ide.

Allah, Allah tu ljepotu
od svjetlosti meni dade
da na Bosnu svjetlost salje
majka da se obraduje.

 

 

KRVAVI BAJRAM

 

1992, ta prokleta 1992 godina, sve naše price, sva naše patnje, sva naša bol, sve je s njom došlo i nikada otici nece….
Kraj proljeca i pocetak ljeta, jedino u tima danima rata što je bilo lijepo, bilo je to vrijeme, i toplina Sunca koje posljednji put grijala i milovala mnoge naše najmilije, bližio se i Hadžili Bajram.

U strahu od buducnosti, ne izvjesnosti, zateceni ratom, kome se niko nikad nije nadao, utuceni tugom gledajuci u svoje avlije i zgarišta vecina ljudi je potisnula negdje duboko u sebi dolazak Mubarek dana Hadžili Bajram i svega onog što je dolikovalo i trebalo da se obavi tih dana. Pricalo se, bolje reci šaputalo s uzdasima i suzama u ocima „sad ce Bajram“. Sad ce Bajram, a gdje smo mi ? Naše kuce porušene, puste, avlije, štale, usjevi u poljima i baštama uvehli više od tuge nego od suše.

Život i vrijeme tih dana kao da su stali, svi smo išcekivali da se nešto dogodi ( da prestane ), ne sluteci da je to bio samo POCETAK našeg KRAJA.
Odgojeni u merhametu , cista srca i duše, popaljeni, opljackani, slomljeni i razocarani , negdje duboko u sebi ljudi su se pomirili sa sudbinom, „eto bilo je … da ne bude gore“. Sve misli, želje i nadanja svodili su se na jedno „ Da mi se kuci vratiti“, da mi je u moju avliju doci“. S teškim uzdasima i suzama u ocima, kroz plac i jecaj svi su samo o tome govorili, jedni druge tješili, hrabrili, svi se istom nadali …… Vratiti se kuci,mnogih više nije bilo, kuci koju smo gledali, naše kuce, naše avlije, vratiti se kuci za Bajram.

Zbunjeni u vremenu i svemu onom što se dogadalo ljudi su se borili sami sa sobom da shvate šta se dogodilo, šta se dogada, zašto?, Sta ce biti…?
Sve se preplitalo , tuga, bol, strah, nada, razocarenje , cežnja za kucom, želja za normalnim životom .
Povuceni tom željom nasa familija a medju njima moj otac, moj amidža i komšije otišli su kuci, na svoje, u svoje avlije, kuci da docekaju Bajram, niko od nas nije mogao ni slutiti šta ce se dogoditi.

Otišli su i nikada se više nisu vratili.

Ostali su zauvijek kod kuca, ostali su kada smo svi otišli.
Osvanuo je 12. jun 1992 godine Drugi dan Hadžili Bajrama, dan kada su na najsvirepiji nacin, bez , razloga, bez milosti, bez stida, srama, odgovornosti i savjesti ubijeni

Gost akademije je bio, naš autor i naš džematlija Suvad Ćehić, koji je prisutnima govorio o svom novom romanu “Hamza”, koji bi trebao ubrzo ugledati svjetlo dana. Tema razgovora je bila i Bajrami u bosanko-hercegovačkoj literaturi.

 

Pored Suvad Ćehića, goste su obradovali i momci hora arapske džamije u Berlinu izvedbom ilahija na arapskom i engleskom jeziku.