Šesta temeljna istina vjere (IMANSKI ŠART)

Šesta temeljna istina vjere glasi:

VE BIL KADERI HAJRIHI VE ŠERRIHI MINELLAHI TEALA,

što znaci : VJERUJEM DA SVE ŠTO SE DOGAÐA, BIVA S BOŽIJOM VOLJOM I BOŽIJIM ODREÐENJEM.

To znaci, da sve što se dogadja nastaje s Božijom voljom i Božijim odredjenjem, odnosno po zakonima kojje je Allah džellešanuhu stvorio i uredio. Odredjenje treba ovako razumjeti: da je Svemoguci Allah stvorio zemaljske i nebeske svijetove i On odredjuje raspored i zbivanja u njima.

Allahu džellešanuhu je poznato sve šta je bilo, šta biva i šta ce biti. On je Svemoguci i Sveznajuci.

Allah džellešanuhu sve odredjuje i rasporedjuje, ono što Allah hoce to biva, dogadja se.  Iako je sve odredjeno , Allah džellešanuhu je dao covjeku slobodnu volju, a to je naša sposobnost da se sami odlucimo za neko djelo. Ako se odlucimo za dobro dijelo, bit cemo nagradjeni, a ako se odlucimo za neko loše djelo, bit cemo kažnjeni.

Ako nas zadesi neko zlo ili nezgoda (bolest, smrt, strah, šteta i slicno), trebamo znati da je to Allah dž.š. htio i odredio pa moramo biti strpljivi dok se ne izmjeni Njegova odredba.

Sve nesrece koje nas u život zadese mogu biti zbog pocinjenih grijeha i zato se trbamo kajati Allahu džellešanuhu zbog uradjenih grijeha i dužni smo sprijeciti, otklonuti nesrecu ako to možemo, a ako ne, trebamo ih strpljivo podnositi i moliti Allaha dž.š. da nas spasi i otkloni nevolje od nas.

Znaci,sesti temelj imana ili šesto načelo islamskog vjerovanja jeste ve bi-l-kaderi hajrihi ve šerrihi minallahi teala - potpuno slobodno, svjesno i namjerno vjerovati da sve što se događa i zbiva, biva Allahovom voljom i određenjem. Ovo načelo spada u nerazdvojive stubove imana (vjerovanja) i akide ili uvjerenja u vjeru.

Hadis je u tom pogledu izričit:
"Uzvišeni Allah kaže: Ko nije zadovoljan Mojom odredbom, neka sebi traži drugog gospodara osim Mene."
Ista je stvar i s onima koji nisu zadovoljni Allahovim propisima i određenjem:
"Ko nije zadovoljan Allahovim propisima, niti vjeruje u Allahovo određenje (sudbinu), taj neka sebi traži drugog boga osim Alltiha."
Muslimani vjeruju i znaju, da sve ima svoju bit, suštinu, supstancu, što bi se reklo jezgro i srčiku. Medjutim, poimanje suštine imana uvjetovano je vjerovanjem u sudbinu.
"Sve ima svoju suštinu. Čovjek ne može dosegnuti suštinu (bit) imana dok ne shvati da: ono što ga je zadesilo nije ga moglo mimoići, i da ga nije moglo zadesiti ono što ga je već mimoišlo."
U okviru vjerovanja čovjek u ime Allaha mora svjesno i strpljivo podnositi sve udarce, izazove i iskušenja sudbine. U protivnom, Allah u hadisi-kudsiju upozorava:
"Allah je Svojom voljom odredio sva zbivanja pedeset hiljada godina prije nego što je stvorio nebesa i Zemlju."
Univerzalna Allahova volja u okviru Njegovog sveopćeg reda i poretka odnosi se na svemir, prirodu i čovjeka. U svemiru je kozmos, u prirodi determinizam, a čovjek u okviru neograničene Allahove volje (iradei-kullijje) ima od Allaha podarenu djelomičnu i ograničenu slobodnu volju (iradei-džuž ijju).

Tako čovjek nema nikakve odgovornosti niti grijeha za djela, pojave i odnose koji su izvan njegove slobode svijesti, volje i namjera. Ima situacija, pojava i odredbi koje su u svojoj suštini nepromjenjive i neodgodive: dan rođenja, mjesec rođenja, rasa, nacija, roditelji, nafaka, um, razum, spol, sreća i nesreća, patnja, neizlječiva bolest, smrt itd. To je onaj kader koji se događa isključivo po Allahovoj volji i odredbi.

Takvim odredbama čovjek se mora svjesno i skrušeno pokoriti. Medutim, ima odredbi gdje čovjek u okviru svoje djelomično slobodne volje može uticati na neke pojave koje su izazvane određenim uzrocima. Čovjek ne može zaustaviti kišu, ali se može od nje pomoću kišobrana ili kabanice zaštititi. Ne može se zabraniti hladnoća, ali se može naložiti vatra. Ne može se u sebi uništiti glad i žed, ali se može jelom i pićem utoliti. Niko ne odlučuje o tome hoće li mu se roditi sin ili kći, ali može uticati na njihov odgoj. Ima i takva odredba u kojima je čovjek slobodan birati. To je pitanje vjerovanja, etike, karaktera, savjesti, stida, poštenja, primjene šerijatskih propisa, obreda i načina života. Ljudi se prema sudbini odnose na trostruk način. Jedni idu u potpuni fatalizam i vjeruju u Allahovo predodređenje ili predestinaciju, te isključuju svaku ljudsku autonomiju, slobodu i inicijativu. Drugi, koji ne vjeruju u Boga, isključuju bilo kakav Božiji red, poredak ili određenje i daju čovjekovoj volji neograničenu slobodu, bez obzira na posljedice.
"Bojim se za svoje sljedbenike, poslije moje smrti, za troje: nepravedne vladare, vjerovanje u zvijezde (praznovjerje) i negiranje sudbine (Božijeg određenja)."
I jedni i drugi idu u krajnost. Ni kod jednih ni kod drugih nema odgovornosti pred Bogom. Prema islamu, postoji sveopća i neograničena Allahova slobodna volja i unutar nje čovjekova odgovornost u okviru ograničene slobodne volje, koju mu je Allah podario. Za razliku od svih drugih bića, stvorenja i svjetova Allah je čovjeka odlikovao i počastio objavom - u kojoj je sadržana uputa o vjerovanju, pravom i krivom putu - osjetilima, umom i razumom, srcem koje osjeća, i dušom - koja, uz objavu, dobro i zlo, istinu i neistinu, pravdu i nepravdu, svjetlo i tamu razumijeva - i slobodnom voljom kojom se čovjek odlučuje hoče li vjerovati ili ne, hoće li dobar ili zao biti. Čovjek je jedino biće koje se odlikuje i razlikuje od svih ostalih objavom, sviješću, savješću, umom, razumom, srcem, dušom, slobodom i planiranom namjerom. U okviru je toga njegova odgovornost. Izmedu neumitnog determinizma u prirodi i indeterminizma oholih i Bogu nepokornih ljudi musliman se opredjeljuje za srednji i jedino ispravni put - za svjesnu, slobodnu i namjernu predanost Allahu, dž. š.

 

Vjerovanje u Allahovo odredenje podrazumijeva:
"Onaj ko se sasvim preda Allalu, a uz to čini dobra djela, uhvatio se za najčvršćri vezu. Allahu se na koncu sve vraća."  (Kur´an, Lukman, 22.)

 

Predati se Bogu znači ulagati napore s najčistijim i najplemenitijim namjerama, bez ikakvih mišljenja i ambicija, da se sve obuhvati i savlada, s punim uvjerenjem da krajnje posljedice, odluke i stvari pripadaju Bogu, a ne čovjeku. To ne isključuje čovjekovu dužnost i spremnost da u okviru svojih mogućnosti prihvati mjesto i vrijeme u kome je rođen i koje se zove njegovo vrijeme, a koje je volja i odredba Božija. Ulema kada i kader određuje ovako: To je savršeno precizan sistem koji je Allah, dž.š., postavio za stvorenja i zakoni u kojima svaka posljedica ima svoj, jedino Allahu poznat uzrok."

Za imama Ahmeda kader je "moć Milostivog".

 Kada je neki čovjek došao h. Aliji i pitao ga o definiciji i suštini kadera, na tri puta postavljano pitanje h. Alija odgovorio je: "Tajanstveni put, duboko more - ne upuštaj se u njega! To je Allahova tajna, i ne trudi se oko nje."

 

Od Ubadeta bin Samita prenosi se da je rekao sinu: "Slast imana nećeš osjetiti sve dotle dok ne budeš znao da ono što te zadesi nije te moglo mimoići, i da ono što te mimoišlo nije te moglo ni zadesiti.

Čuo sam Poslanika da kaže: Prvo što je Allah stvorio bilo je pero. Potom mu se obratio naredbom: Piši!’ ’A šta da pišem, Gospodaru? Piši odredbe svemu do Sudnjeg dana. Ko umre s drugačijim uvjerenjem, meni ne pripada."
Kakav odnos muslimani mogu imati prema sudbini? Mogu li je ignorirati i boriti se protiv nie? Kuran i hadis lijek su i uputa za muslimane.

 

"Zaista čovjeku zbog grijeha koje čini može biti uskraćena nafaka. Sudbinu ne može spriječiti ništa drugo osim dove, dok život ne može produljiti ništa osim dobročinstva."

 

Čuvanje i bježanje od sudbine ne pomaže, ali uz čvrstu vjeru i iskrenu dovu ima hajra:

 

"Čuvanje od sudbine neće vam donijeti nikakve koristi, ali dova može koristiti za ono što je bilo i ono što ce biti. Allahovi robovi, obraćajte se Uzvišenom Allahu dovom!"

 

Nema te opreznosti koja može otkloniti već određenu sudbinu. Kao što se ne može sudbina otkloniti, tako se ne smije ni izazivati. Medutim, prema hadisu, vjernici, u okviru Allahove milosti, trebaju moliti Allaha da ih sačuva od zla i nesreće.

 

Na kraju se mora naglasiti: u sudbinu kao predanost Allahu svjesno se vjeruje, o njoj se ne raspravlja. Svi su narodi koji su raspravljali o sudbini, prema hadisu, propali.

Lijek je od propadanja na oba svijeta sljedeći: "Reci: svaka odluka Allahu pripada!"