Habiba Mašić sa slikama svojih najmilijih: Svaki dan isti

Nikakva rezolucija ne može vratiti moju djecu…

Prvi put da Evropa učini nešto dobro…

Bez kazne za zločince, papiri ništa ne znače... 

Od 11. jula 1995. godine svaki dan u životu Habibe Mašić iz Voljevice kod Bratunca je isti. Budi se i liježe s mislima o svojim sinovima Sademu i Sadmiru i mužu Sadiji. Sva trojica ubijena su tog krvavog jula u pokušaju da iz Srebrenice uteknu Mladićevim krvnicima i domognu se slobodne teritorije. Sadmir je imao tek 18, a Sadem 19 godina. Habiba je prošle godine muža ukopala u Memorijalnom centru Potočari.
- Tijelo mu je u dijelovima pronađeno u pet različitih sekundarnih masovnih grobnica! Javili su mi skoro da su našli i dio tijela jednog od mojih sinova. Još ne znaju kojeg - priča nam nesretna srebrenička majka.
Pokazuje njihove slike. Sadijinu je otrgnula s lične karte i uspjela sačuvati, a Sademovu i Sadmirovu dobila od rodbine kada je stigla u Tuzlu.
- Njih nema, a sve što je ostalo su ove slike, tuga i sjećanje. Pratila sam to što se događalo u Evropskom parlamentu i donošenje te rezolucije da 11. juli bude Dan sjećanja u cijeloj Evropi. Zadovoljna sam da su konačno shvatili šta se dogodilo u Srebrenici. To je prvi put da je i ta Evropa učinila nešto dobro. Eh, da su takve rezolucije donošene 1995. godine, Srebrenica se ne bi ni dogodila - govori Habiba.
Svjesna je, kaže, da joj nikakva rezolucija, nikakav papir, ničije priznanje ne može vratiti djecu i muža. Ali, dodaje, to treba da bude pouka i poruka za budućnost, da se izbjegnu druge Srebrenice.
- Ako se na ovome završi, ni taj papir, ni dan žalosti ništa neće značiti. Sve dok Mladić i Karadžić ne budu osuđeni, porodice neće biti zadovoljne. Ne samo oni, nego i svi zločinci koje moramo svakodnevno gledati po Bratuncu i Srebrenici. Zločinaca još ima i u institucijama RS. Zašto ja moram obarati glavu pred podrugljivim osmijesima zločincima koji su pobili moju djecu - pita se Habiba.
- Žalosno je da zlo nije prestalo, da se svijet nije opametio. Eto šta se događa u Gazi. Zar se mora pobiti toliko ljudi da bi neko reagirao? Zar ne može Amerika zaustaviti taj Izreal, zar ne može Evropa sada donijeti tu neku rezoluciju o Gazi? Ako budu kao za Srebrenicu čekali 13 godina, šta će onda vrijediti te njihove rezolucije - kaže Habiba.  (Avaz: 18.01.2009.,autor: E. HUREMOVIĆ)