BOSNA I HERCEGOVINA I BOŠNJACI U KJNIŽEVNOSTI

SARAJEVSKE PRICE

Padale su granate
bombe su padale

jedna nam je u i sobu usla
a on mene zagrlio nije

rat je veliko zlo,koje hoda
u kuce dodje, u dusu udje

i kucu i dusu uzme

a meni je trebalo
samo da me zagrli

krila sam kad placem
krila sam kad mrzim

krila sam od djece
da mi treba ljubav

samo jednom da me zagrlio
meni bi prosao rat

prosao bi za me
uzas koji hoda, uzima zemlju

uzima grad, otima kucu
rastura dusu

tristo dana rata
a on me ni pogledao nije

tristo dana i tristo nociju
rat nema duse ni ociju

predugo smo zajedno
i znam da se ljubav trosi

kao novci, kao uspomene

ali su okolo
padale granate

i meni je trebalo
samo da me zagrli
(Abdulah Sidran)

BOSNA I HERCEGOVINA - MOJA DOMOVINA

Virim kroz prozor otvorene duše i gledam u bezdan.
Tišina vrišti poput glasova vječnih besmrtnika.
Budi moj san. San koji živi kao vječno svjetlo.
San, koji se zove Bosna.

Ona, čiji je život sjedio na ivici otvorenog prozora i gledao smrt u oči.
Život, koji danas treperi u očima neznanih duša jedne domovine.
Moje domovine.

Još jednom ću se sjetiti svega što nam je dala.

Svake noći prosute po nebeskom svodu, svake želje za novim svitanjem.
Neke duše, sretne u vjeri života, ili možda onog što je svima uvijek i bila -jedna vječna ljubav, vječna majka.

Na kraju ću ipak ugledati svoje osjećaje razlivene po papiru i shvatiti da za Bosnu riječi ne postoje.

Svaka je sitna i nevidljiva i ne može obuhvatiti bujicu mojih misli.
Mada vrijedi pokušati. Mada vrijedi voljeti ono neopisivo.
Domovinu.
I onda, kad zatvorim oči vidjet ću njenu bol, ali ću je pustiti da ostane nezaboravna.

Vidjet ću prkos u životu i smrti.
Vidjet ću ono što postoji, ponosno i besmrtno - Bosnu.
(Adla Velagić)

EMINA

Sinoć, kad se vratih iz topla hamama,
Prođoh pokraj bašte staroga imama;
Kad tamo, u bašti, u hladu jasmina,
S' ibrikom u ruci stajaše Emina.

Ja kakva je, pusta! Tako mi imana,
Stid je ne bi bilo da je kod sultana!
Pa još kada šeće i plećima kreće...
- Ni hodžin mi zapis više pomoć neće!

Ja joj nazvah selam. Al' moga mi dina
Ne šće ni da čuje lijepa Emina,
No u srebren ibrik zahitila vode
Pa po bašti đule zalivati ode;

S grana vjetar duhnu pa niz pleći puste
Rasplete joj one pletenice guste,
Zamirisa kosa ko zumbuli plavi,
A meni se krenu bururet u glavi!

Malo ne posrnuh, mojega mi dina,
No meni ne dođe lijepa Emina.
Samo me je jednom pogledala mrko,
Niti haje, alčak, što za njom crko'!
(Aleksa Šantić)

OSTAJTE OVDJE

Ostajte ovdje!... Sunce tuđeg neba
Nece vas grijat ko što ovo grije;
grki su tamo zalogaji hljeba
Gdje svoga nema i gdje brata nije.
Od svoje majke ko će naci bolju?!
A majka vaša zemlja vam je ova;
Bacite pogled po kršu i polju,
Svuda su groblja vaših pradjedova.
Za ovu zemlju oni behu divi,
Uzori svijetli, što je branit znaše,
U ovoj zemlji ostanite i vi,
I za nju dajte vrelo krvi vaše.
Ko pusta grana, kad jesenja krila
Trgnu joj lisje i pokose ledom,
Bez vas bi majka domovina bila;
A majka plače za svojijem čedom.

Ne dajte suzi da joj s oka leti,
Vrat'te se njojzi u naručja sveta;
Živite zato da mozete mrijeti
Na njemom polju gdje vas slava sreta!
Ovde vas svako poznaje i voli,
A tamo niko poznati vas neće;
Bolji su svoji krševi i goli
No cvijetna polja kud se tuđin kreće.
Ovdje vam svako bratski ruku steže -
U tuđem svijetu za vas pelen cvjeta;
Za ove krše sve vas, sve vas veže:
Ime i jezik, bratstvo, i krv sveta.
Ostajte ovdje!... Sunce tuđeg neba
Neće vas grijat ko što ovo grije, -
Grki su tamo zalogaji hljeba
Gdje svoga nema i gdje brata nije...
(Aleksa Santic)

 

OTPOCINI BOSNO

Otpočini Bosno,
othukni čemera nadošlu rijeku
iz dubine prebolne ti duše
pusti suze nek slobodno poteku
nema fajde da u grlu se suše.

Otpočini Bosno,
othukni dobro da jadi zazveče
ko lanci sužnja na srcu što leže
pusti sabur nek ode ili ti uteče
nema hasne da se vazda veže.


Otpočini Bosno,
othukni jako sve belaje odreda
i drugo sto još pristaje ti muci
pusti merhamet nek počne da ujeda
dosta su ti po utrobi haračili vuci.
(Alija Kapidzic)

MOSTAR GDJE JE

U avionu ko zna koje kompanije
Na sletištu ko zna kojeg koridora
U žagoru šarenog mravinjaka
U saglasju ko zna čijeg jezika
Ko zna kojeg naroda
koji nikada nije čuo
ni za srpski ni za hrvatski
a kamoli za bosanski
Je li u prihvatnom centru
što ga, po naški, zovu tuđinom

U poštanskom sandučetu ko zna kakve boje
ko zna kojeg grada
Na ko zna kojoj klupi
u ko zna kojem parku
Na obalama
ko zna kojih mora
sjevernih ili južnih

Je li, možda, u zemljama
u koje nikad nisam kročio
niti ću kročiti
U državnom sistemu ko zna kojem
Pod vlašću ko zna koje komune
Tamo gdje peru suđe i raznose WC šolje
Na brizi ko zna čije socijale
Na teretu ko zna čijih leđa
U ne zna se kojem entitetu
U ko zna kojoj kraljevini
i kojem bijelom svijetu

Ja li tamo gdje niko ni s kim ne opšti
Osim svak sa svojom sjenom
i uspomenom

Za mila Boga, gdje je
Ili ga stvarno nigdje nema
Ili: Mostar sve je!
(Alija Kebo, ”Od Uborka do Njujorka”)

BANJALUCKO SRCE

Procvjetaj kestenu stari,
udahni dusu u aleju,
nek’ se probudi,
banjalucko srce nek’ uzbudi.
Jer, ono je zamrlo davno,
bez ljudi
kojih ovdje nema,
i drvece bezvoljno drijema.
Nek’ miris behara sa svih strana,
sa Tresnjika,
dolinom Vrbasa
u grad zabasa.
Nek lavez pasa,
da pasa,
zamre…
Nek’ se ljudi vrate,
iz daljine
i nek’ banjalucko srce izroni iz dubine,
u koju je baceno,
zbog pasa mrznje krivo shvaceno.
Nek’ banjalucko srce ozivi,
nek’ tijelo pokrene
i neka se Banjaluka iz propasti uzdigne,
da se i ovo srce jadno,
smiri u gradu,

u mirisnom aleje hladu.
(Azer Zahic)

S' STRANCEM O BOSNI

Strance, dobri covjece,
Sta me to zelis pitati.

O mojoj zemlji, eh strance,
Na to ti pitanje moram odgovoriti.

Tamo, odakle ja stizem,
Tamo je jedna dobra zemlja.

Ta se zemlja zove Bosna,
Kazu da je prkosna i ponosna.

Blaga kao mjesec, vedra kao nebo,
A opet kazu, ljuta poput maca.

Jos ti nije jasno strance moj,
E pa, slusaj onda sta ti dalje velim.

U Bosni mojoj sevdah se pjeva,
I rijeke brze i hladne teku.

Visoke planine pokriva suma,
A zimi hladni snijegovi sijeku.

Kroz gradove se siri miris behara,
Sto svakom’ gostu dusu rastvara.

U mojoj zemlji sloboda vlada,
Bratska se rijec s postovanjem daje.

Zavade nas dusmani do duse,
Al‘ poslije rata sve po starom ostaje.

Poput Bosne druge zemlje nema,
Ni naroda sto ga zemlja radja.

Dobrih Bosnjana mi smo potomci,
Sljedbenici smo Kur’ana i jevandjelja.

Bosna je moja simbol ljepote,
Simbol cistoce i simbol rada.

Kao na beskrajnoj vjetrometini,
Odoljeva udarima istoka i zapada.

Zato strance, prijatelju dragi,
kad Bosnu spominjes i kad se o njoj zbori,
s postovanjem joj ime casno izgovori.
(Azer Zahic)

VRBAS

Kroz krsne bosanske planine,
Kroz seher gradove i plodna polja,
Smaragdno zelena tece rijeka,
Donosec’ ljudima vremena bolja.

Niz strmi kanjon kad se spusti,
taj ljepotan zelene boje,
mirisom svojim dusu napuni,
ponosno sapcuci ime svoje.

Kud’ on tece ljudi su sretni,
a o ponosu njihovu na daleko se cuje,
on je muzika za svaku sevdalinku,
sto s kajakasem u dusi druguje.

A skakacu sa gradskoga mosta,
Uvjek je bio postelja meka,
Ta hladna voda privlaci ljude,
I zadrzava kraj sebe dok je vijeka i covjeka.

Zaljubljeni par sto se kraj rijeke sece,
I sa teferica pjesma sto se cuje,
Blagoslovljeni bivaju u tom trenutku,
Vrbas-rijeka nemirno srce smiruje.
(Azer Zahic)

BOSNA

Rekose: "Nije!" i "Ne postoji!";
nece da jeste, na svom da stoji.
Kazu: "Izmisljena!", "Ogoljena!",
"Ostavljena!", "Opkoljena!"...
Zude je gledati u strmom padu,
brane joj snove i krate nadu.
Besramno sikcu, tvrde da nije
od Adriatica do Slavonije,
te kidaju, prijece puls njenih rijeka,
misle joj patnju i stid dovijeka;
drze je pustom, zgranutom, jadnom,
na ljutom kruhu, u progonu hladnom;
divljaju po njoj sve jednom bojom
i njenu povijest svak' zove svojom.
i zlo joj zele,
i smrtna je, vele,
i skrb joj nude,
i neduznu sude,
i hoce je robom,
i truju je sobom,
i lome joj kosti,
i sile da posti,
i more je zednu,
i kradu je bijednu,
i krste je bludnom
i uzaludnom...

Pa, ako je i od sina i gosta,
sad je vec DOSTA, DOSTA i DOSTA:

Kunem se dusom i raskosi njenom,
srce i ceznjom neispunjenom,
ceznjom za dobrom i za slobodom:
Umivace se suzom, k'o vodom,
svi tlacitelji i tamnicari,
zlohotnici i strvinari...
Zavjerenici, prodane duse,
dokopace vas pravda za guse;
Zlikovci hulje, zakuzne klice,
mameni dusmani, izdajice,
zabludna pogan, zbog prevare gnusne,
muka ce vasa pljuskom da pljusne;
znacete ukus sopstvene hrdje
i sve jos teze i sve jos grdje,
u ime njenog mlijeka i brasna,
kazna ce biti bolna i strasna!

Nece te ovdje krsiti grane,
plivajte prijeko, na obje strane,
pa tamo prospite svoj smrad i jad,
sadite vatru, uberite led!
K'o zaborav zjapi poruge jama
i vrazi vec znaju sta ce sa vama.

Svak' ko se tudjeg lati, docepa,
prije neg' umre, vec jednom krepa!
Ko huli i kune u doba sjetve,
znjece tek trnje vlastite kletve!
Kom' prokletnik naspe od svoje casti
i taj ce isti k'o proklet rasti!
Kog' gladan zdjelje iz suhe klade,
ni bogat nece nahraniti mlade!

Bosna je duh, i pjesma, i bajka,
nekome mora, a nekom majka.
Preni se cista, ustani mati
i nikad im nemoj milosti dati,
milost iz grudi tvoje ljepote,
zarad sve tuge i zarad strahove;
ne znaju ludi i bijesna pseta
sta je to grijeh i sta je steta.

...i preorana, i izlokana,
i iznurena, i oplakana
kisama, snijegom, zvonjavom zvona,
kao sto galsi "i bosa i bo'na",
uskoro ces se izici divna,
zauvijek gorda, silna i kivna!

A oni, sto posegnuse prvi,
vec iscezose u tmini i krvi;
i stoga, cujte sad,
i drugi, i treci:

BOSNA je,
ne samo zemlja,
vec mit o sreci!
(Benjamin Isovic)

MOJA ZEMLJA

Na putu kuci:
sure hidrine,
vjecni snijeg i jarko sunce,
stare zidine
bijelih gradova
i crna muka zla i kuluka,
zulum gadova,
bol u srcu mom,
ali - to je dom
i ja sam tu na svom.

Moja je zemlja san u snovima,
ime joj je Bosna i Hercegovina.
Ova je zemlja silna, prkosna,
a njena je dusa moja Vrhbosna.

Tu, na Balkanu, u sred gudura,
zive dusi neiscrpnog,
teskog sabura
i teske osvete...
ako joj se ikad posvete,
znaces zauvijek,
bando pijana:
ova tla su nasom
hujom sijana!

Moja je zemlja san u snovima,
ime joj je Bosna i Hercegovina.
Ona je basta cvjetnih redova,
besika od zlata mojih djedova.

Ljubavi moja,
daleko odavde
leze polja bez kukolja
i bez nepravde,
i bez nemira -
- ljepsa strana istog svemira...
Moja jedina, nemoj otici, ovdje cemo
djecu podici!

Moja je zemlja san u snovima,
ime joj je Bosna i Hercegovina.
Ona je bilo mojih njedara
i najljepsi zapis Maka Dizdara,

Ona je mati modrih brjegova,
posljednja zelja Husein-begova...
Saznaces zauvijek, bando pijana,
Bosna Srebrna je hujom sijana!
(Benjamin Isovic)

SARAJEVO NIJE SALA

Sve o cem sam ikad pjevao
lezi ponad tih obala
pod nogama, Sarajevo
vijenac basci i mahala
lani, danas, do godine
praznina je ista
slutim
zeljno srce dovodi me
da posjedim, da usutim
kad bih spokoj da dokucim
krocim tu na vrelo volje
dignem ruke i proucim
i bude mi lakse, bolje
ovo mjesto puno pruza
a malo ceg je tu
sem sjena, dva kamena, jedna ruza
i Trebevic uspomena
kao jeka iz daleka
kao plac za moreplovcem
ta tisina, blaga neka
razlijeze se Alifakovcem
i molim se visoj sili
da su za te bedem vjere
nisani nanisanili
ljepotu sto nema mjere
sve sto blista dole, evo
tvoj je odraz
tvoja hvala
pod nogama ti Sarajevo
Sarajevo nije sala!!!!!!
(Benjamin Isovic)

ZEMLJA BOGU MILA

 (mojoj majki)

Ako mene pitas,
prijatelju moj,
svaka je tudjina
samo nespokoj.

Ako mene pitas,
prijatelju moj,
mjesto nam je tamo
gdje se vodi boj.

U Bosni je nada
i svi moji sni,
moja strara majka
i moji drugovi.

Kad se u aksam
sevdah zapjeva,
u najljepsem se odoru
seher odijeva.

Zemljo bogumila,
zove te tvoj sin,
ko te dusom ne voli
ne zna sta je din.

Suzom ti se kunem,
neka svako zna:
od Drine do Une
bices slobodna!

Neka cuju ljudi,
nek' cuje dragi Bog:
sjecace se dusmani
srca bosanskog!

Zemljo Bogu mila,
ljubi te tvoj sin,
ko te dusom ne voli
taj ne zna sto je din!
(Benjamin Isovic)

BOSNA SE POKORIT NE MOZE

Da l' čujete braćo i sestrice
Da l' čujete kako Bosna cvili?
Posjekoše njene jablanove
Vite jele i mlade borove
Popališe sela i gradove
Porušiše njene bogomolje
Zamutiše rijeke i izvore
Opustiše kuće domaćinske
Ucviliše i staro i mlado.
Ječi Bosna jadna i ranjena
Izgažena i osramoćena
Ojađena i zaprepaštena.
Šta se desi nama iznenada
Je su l' ovo ti isti stvorovi
Što su istom ulicom hodili
Što su isti vazduh udisali
Što se našim komšijama zvali?
Ne znadosmo braćo i sestrice
Da su ovo dugo pripremali
Svoju djecu mržnji su učili
Vjerovali da će preko noći
Cijelu Bosnu lako porobiti.
Nisu znali da je posna Bosna
Porodila sebi sinove i kćeri
Što su spremni sa golim rukama
Bosnu branit' od mahnitih zvijeri.
Skupite se braćo i sestrice
Oko Bosne sastavimo ruke
Čvrstu halku hajmo napraviti
Bosnu našu složno opasati
Neka vide kad se braća slože
Da se Bosna pokorit' ne može.
Da l' čujete braćo i sestrice
Da l' čujete kako Bosna pjeva
Otjerasmo dušmane proklete
Niče novo iz pepela cvijeće
Mladost naša nije zalud pala
Majka Bosna svjetlost ugledala
(Biserka Sarajlic)

BOSANSKI TRKAČI

Svakoga dana, vedra il mrka,
kroz Bosnu moju vodi se trka.
Četiri staze, svaka se vije,
na svakoj trkač. Ko li će prije?

Na prvoj stazi djevojka Una,
vječito mlada, znana iz buna,
kićena cura iz Martin-Broda,
nakit joj sija, zelena voda.
Uzela zalet sa ličkih čuka,
od strmih stijena štrbačkog buka.

Niz drugu stazu juriša hučno
veselo momče, smjelo i bučno,
ponosni Vrbas, lakoga hoda,
planinac Vrbas, ledena voda.
Pod njenom snagom klisura puca,
zlaćano zrnce na dnu svjetluca.

Na trećoj stazi sunčano sijeva
žuborna Bosna od Sarajeva,
gore joj oči, jutarnja rosa,
u pjeni šumnoj zelena kosa.
Vije se, igra, kroz gore hita,
nemirna, bistra i ponosita.

Na krajnjoj stazi prepreke mrvi
djevojka crna, gorštačke krvi,
s kamena kraja, mrkih daljina,
vječito tužna, studena Drina.
S hukom se ruši, ne pjeva ništa,
pomamno juri kroz razbojišta.

Na krajnjem cilju, u jutra plava,
trkače prima pospana Sava.
(Branko Copic)

BOSNA

Bosna je zemlja prepuna čari,
Trepeta šuma i bljeska vode,
Brda joj kite gradovi stari,
Nad njima sinji oblaci brode.
Čini se, to je začaran kraj
Kroz koji vilu progoni zmaj.

Duboke gore svečano ćute
U mirnoj sjenci bez ljudskog zova,
Tu medo tapa niz tajne pute,
A obnoć huče premudra sova.
Na proplancima, sve ti se čini,
Igraju vile na mjesečini.

A vjeverice - uz trku mnogu -
repova trista, hiljadu nogu!-
Na glavu Bosnu staviti mogu.

I duh rudarski s punom paradom:
S pijukom, lampom i dugom bradom,
U kristal kucka, kamenje para,
Kroz Bosnu traži rudišta stara,
Pod zemljom brdo gvozdeno buši,
Uz vreli izvor obojke suši.

U gori stijena trepti k'o živa,
Niz nju se voda studena sliva,
Biserom gori najmanja kap.
A već u klancu, blještav k'o srma,
Potok se ruši s kamena strma
I pravi prvi pjenušav slap.

Na kraju - gledaj - rijeka se vije,
Matica brza sredinom bije...
(Branko Ćopić)

UNA

Oni koji ne umiju da vole,
neka na Unu dodju -
i zavoljece
Oni koji ne umiju da pjevaju,
neka na Unu dodju -
i propjevace
Oni koji ne zbore - prozborice
kraj Une
Oni koji ne cuju - procuce
kraj Une
Oni koji ne vide - progledace
kraj Une!
(Camil Sijaric)

GAZEL O MOSTARU

Ko bi mogo opjevati redom
Sve ljepote divnoga Mostara,
Zar se cudis srce, sto ga ljubim
Sa ljubavlju sinovskoga zara ?
O ne ima na ovome sv'jetu,
Ako nema sred bajnoga raja,
Bistre vode i svjezega zraka,
sto covjeka sa zdravljem opaja !
Ko ga gleda, zivot mu se mladi,
A duça mu u nasladi pliva.
Svaki kraj mu i svako mjestance
Zadivljene oci podraziva.
S vocem vodom i ostali miljem
On je druga Sirija na svijetu,
E bi reko da je rajska basca,
Ko ga vidi u majskome cvijetu.
S dvije kule velika cuprija
Pruzila se preko rijeke carne,
Te sa svojim velebnijem lukom
Pricinja se poput duge çarne.
Cio svijet da obides redom,
Ne bi naso onakova svijeta.
On je majdan darovitih ljudi,
seher Mostar ures je svijeta.
(Dervis-pasa Bajezdagic)

UHODE

Moj gospodaru,

Zemlja zvana Bosna nesretna je zemlja koju ne vrijedi osvajati, jos manje drzati, ali se moze podnijeti kao prijateljska. Time nam ne bi smetala, a sluzila bi bar kao sigurno konacište na prolazu. Ona nije kraljevstvo u našem smislu. Kralj je sprdnja poludivlje baronijade. Gospoda strepe jedan od drugog. Puk fanaticno mrzi i kralja i barune. Sa cetiri strane, Vama vec poznati aspiranti - podmecu, izazivaju, napadaju i otimaju. Ovo je zemlja suza, pokolja i uzasa. A lica ovog svijeta su mirna, razgovor se vodi sporo i o prošlosti se govori s ponosom, a o buducnosti s nadom.

Cudesa!
Muškarci su neka mješavina Slavena, Ilira, Kelta i Romana. Kod kuce ne vracaju maceve u korice - za pojilo, za ispašu, za prijek pogled, za ruznu rijec. Na evropskim turnirima zadivljuju zdravljem, snagom, elegancijom i ratnickim vještinama. U vlastitim kucama - nehatom, lijenoscu, sujetom i prljavštinjom.

Mahom su patareni. Sloj posvecenih zivi isposnicki i ispasta za ostale koji uzivaju u paganskom komoditetu.

Zene su im visoke, cutljive i teške, bez šarma. Moram priznati da ipak ima nešto privlacno u njihovom mrkom kamenom dostojanstvu.

Umiju biti kraljice i sluškinje. U dvor u koji udju donesu korist i mir, ali - vedrine nema. Neka se Gospod smiluje ovoj zemlji. Dok ona sebe ne nadje, mi u njoj nema Bog zna šta da trazimo.
(Dervis Susic)

BOSNA BOSONA

Kto će ih sačekati?
Koje vrijeme
i koji zemljin krug?
Idu a ne znaju puta,
govore a jezik zagubili.
I zemlju im, umalo,
ispod nogu ne oteše.
Al sjeti se jedan
da se Boson nekad zvao.
I povika:
"Bosna Bosona!"
"Nije to naša zemlja,
niti naše ime!"
"A kto vam to reče?"
"Oni iza Drine!"
I sjetiše se da oni već
dugo, predugo,
njihovim tragom idu
i sve zatiru.
(Dzemaludin Alic)

KULIN BAN

"Vocans eos autonomassie christianos"
Ban Kulin (1189-1204)

Bio jedan dobri vladar Kulin ban
i imao zemlju Bosona.
Živio je kratko - četrdeset ljeta.
Bio je pataren, dobri krstjanin.
Nije htio svoju vjeru podijeliti
na dvije iste a sukobljene.
Ponekad se lovom zabavljao
a meso nikad jeo nije.
I kad ga knez Dukan u Rimu okleveta
da je heretik,
ban Kulin podiže vojsku,
pređe rijeku Drinu
i oplijeni Kučevsko Zagorje.
A Kazamarisu, papinom legatu,
na Bilinu polju u Boredu reče
da su on i njegove Bosone
pravi, dobri krstjani,
da ne vole svijet
kojim vlada Satana.
Okreću se samo Bogu u nebu
i slave dan kad se smrću Njemu dolazi.
Zbog toga na stećku kolo igra,
smrt nije tuga golema,
i nema plača kad se Boson
iz svijeta zla izbavlja.
(Dzemaludin Alic)

LOGORAŠI

U ime pobijenih pjesnika
Hasana Kikića, Ivana Gorana Kovačića i Jakova Jurišića.
Puste su staze, prsti u zraku
traže kruha.
Mašta u logorskim žicama zri.
Nestaje snage i sve više u večeri
idu smrtnici osuđeni od vremena.
Kišni opanci, kajasa puca,
po leđima kajiševi i krv,
u ustima led i stoglavo ništa,
masna mokraća, crvi iz zgarišta.
Bolesna je odjeća a neko posve miran
pjeva u dalekom dobu, u školskom dvorištu,
kad se učilo od a do cet.
Gase se česme,
laste bježe ka jugu, u rov.
Naš dom sad gori, naš krik je tih.
U šumi nas zatiče Niko i Ništa.
Samo se čuje - šumi naša krv.
Baciti sve sa sebe.
I brige, i maštu, i živote.
Prići jami u redu,
grlo staviti pod nož.
I čuše:
'Pljunite u šake, junaci!
Da se Bosone ne zakote!'
Bili smo nagi, nebu otkriveni.
Naši su opanci bili od opute
a životi smrću umiveni.
(Dzemaludin Alic)

NAS STARI MOST

Medžaziju, Metaforičkom,
pjesniku grada Mostara.
Naš Stari most u Mostaru
čuvao je priču staru.
Na njemu su roba na slobodu puštali,
dok su vezali rukoveti
i vodu Neretue
ružama darivali.
Na našem Starom mostu večeri su zrile
a jutra blistala ribom
i djevama u zlatu.
S njegovog su luka zvonile potkove,
bio je oslonac u miru i ratu.
Naš Stari most su srušili.
I on posta duga.
Kad u nebo pogledaju,
vide ga.
Kad od srama oči vodi sagnu,
on ih gleda
s neba prisutan.
(Dzemaludin Alic)

PRAG BOSNE

U našoj hiži oduvijek bje kruha i vode,
vatre i smole,
i Otca i Sina i svetago Duha.
I kad bude gorjela ta Bosnina hiža
od nje će žar poteći daleko
i paliti dalje i više.
Kad zvona uzbune se
i ne bude vremena za ime,
ne tugujte, na žurite ka osveti
i ne žalite.
Prag je od kremena samog
a iz tog kremena povremeno iskra izleti
i obasja čedo u bešici
i ženu u proplanku preplanulu od borbe.
Ne, nisu to varke,
niti su se i sedma nebesa udaljila.
Niko nikad do našeg praga došao nije
kao nezvan gost
a da od njeg pobjegao nije
pobijeđen i posramljen.
Jer u našoj spaljenoj hiži
još pogače ima
i još jedna bešika i još jedno dijete
i još jedan proplanak iza kuće je
u kom žena rađa.
A to dijete već vidi i ide dalje
i zna šta mu je činit
čim ugleda spaljenu hižu
i pred njom od kremena prag.
Ne čekajte pogrom, ne žurite u zimu,
već mirno pođite s ovog kamenog praga
u još veći vjetar, u više smetove
otkud se bolje vidi
sjajna zvijezda Danica
i pogledi otaca.
Tu ćete zateči i dida
koji se prije ove strašne dobi
sklonio u daljinu
i našao hlada u sjeni zvjezdane vatre
koja je spepelila našu hižu
ispred koje svijetli od kremena prag.
Zato ne gubite trag
već gledajte u kosti otaca
iz kojih fosfor daje svjetlo
na kom žito zri i melje mlinski kamen
u vječnom potoku
čije je vrelo poteklo prije vremena.
S tog je vrela od kremena kamen
što na pragu Bosne sija.
(Dzemaludin Alic)

SMRT U MANJAčI

Stostruko vime u raskolu i paleži,
vatre od krika, benzina i pisma,
ćutnje su otrovane
a nevinosti poklane u hangarima.
Smrt je u Manjači zanat.
Bez pompe i svijesti
poniženi leže.
Nad njihovim glavama poludjeli psihijatar
piše pjesmu o ljepoti smrtnog čina.
Kasno su dozreli kosovi.
Njihova pjesma više nikud ne stiže.
Kasno nas voze vlakovi, u nepoznato
gdje ničeg nema više.
A bje kisika
i bje časti u borbi protiv fašista.
Danas ni to više nije poiotikos,
samo mrtva povijest, greblja
i Bosona uzdasi.
Siv se predio bjelasa, praznina časti.
Niz polja idu djeca, majke, braća.
A za njima crni psi, pastiri
iz Mračne Gore.
Isukali noževe i vode
svoje mrtvačke razgovore.
(Dzemaludin Alic)

ŠEHID

Leži u duši, usred ravnoteže.
Ide u visinu gdje daruje odbjegle i teže.
Nikud ne ide više. Stoji u svili.
Nebo mu otvorilo vrata.
Pisao je pismo ženi i djeci.
U rancu ono ćuti.
Pred njim su puti i puti.
I kad signe to njegovo pismo
djeca će znati da im otac u dženetu živi
i da je usnio samo san o slobodi Bosne.
Dženaza je tiha. Saborci Fatihu uče.
Djeca u redu ćute. Bio je s njima jučer
i kazao da sve sure kod kuće prouče.
Njegovo pismo sada putuje
u zavičaj davni.
U njemu je zavjet, poruka.
Čuvajte Bosnu i dom,
nastanite se u rani.
Ostade u duši. U sjeni bagrema.
Miran od sreće, predan melekima.
Pošao bio da djecu uči
a stigao vječnima.
(Dzemaludin Alic)

JA SIN SAM TVOJ

U plavo Bozje prijestolje
klicu zvuci s bogomolja!
To su pjesme zemlje moje
gdje huce gore i sume polja.

Mila, sura i zestoka-
Bosna na zemlji krvavoj...
Cuvam Te kao i dva oka!
Ja sin sam tvoj,
zemljo!
Ja sin sam tvoj!

Tamo na Uni zlatno zrnce,
a na Drini zora plava...
U Neretvi spava sunce,
niz ravnine se razliva Sava...

Krene li dusman ti na zide,
u san starih mezarova,
udarice na sehide,
sto krv ce liti za brda ova!

Mila, sura i zestoka-
Bosna na zemlji krvavoj...
Cuvam Tebe kao i dva oka!
Ja sin sam tvoj,
zemljo!
Ja sin sam tvoj!

(Dzemaludin Latic)

BOSANKA

 (Pjesma posvećena Bosankama)

Ona je zvjezdana noć
što treperi nad kolijevkom
tek usnula djeteta...
Ona je rađanje jutarnje rose
na tek propupalom beharu

Ona je svitanje svjetlosti neba
zlatnih sunčevih zraka
što miluju zemlju,
bude pjesmu slavuja
i osmijeh tek usnula djeteta...

Ona je nepresušno vrelo
iskonske ljubavi i milosrđa
što izviru iz srca plemenita

Kad zapjeva
slavuji utihnu

Kad prospe smijeh
Život i Radost beharaju
a tuga nestaje...
(Ejub Pašalić)

UNO - VOLJENA RIJEKO

 (Prijatelju i pjesniku Enesu Kiševiću)


Kada su ti ime davali
lahori su budili
usnula proljeća

Zore su grlile nebo
budeći sunčane dane
da se ljepote tvoje nagledaju

Kada su ti ime davali
sunce je prosipalo smaragde
jezdeći na tvojim brzacima
kupajući se u duginim bojama
tvojih pjenušavih slapova...

Kada su ti ime davali
zelene obale tvoje
mirisale su beharom...

O, ti ljepoto
Neba
Sunca
Zemlje

Vrati mi radost života
Vrati me na obale tvoje
(Ejub Pašalić)

NOŽ, ŽICA, SREBRENICA

Sa suprotne tribine odjekivalo je: « Nož, žica, Srebrenica!!!»
Svako mu je slovo, poput rafala metaka, deralo meso sa kostiju, mutilo ionako razmućeni mozak, napinjalo ionako oteklo srce. Poželje da se pretvori u krik, u vrisak, poželje da je svemoćni grom koji jedini može ispričati priču o Srebrenici gluhima na suprotnoj tribini i rastjerati mrak iz njihovih zamračenih lubanja. Osjeti se nemoćan do krvavih suza, osjeti se kao da ga ovaj put prekla hladna kama na nabreklim vratnim žilama mu. On spusti roletne na svoje umorne oči da bar ponovo ne gleda ludilo na njihovim licima, začepi uši da ne čuje eho ovozemaljskog pakla i zla, ali se još uvijek ježila njegova koža kao na hladan dodir noža. Kao krv i zemlja izmiješane misli i pred zatvorenim očima naslikaše sjećanja od kojih se krije i bježi devet dugih, debelih, grozomornih godina.

- Hajde, sine Munire, s Božjom pomoći, i danas prođi šumom ne bi li, ako Bog da, i danas našao koju mliječnicu, vrganj ili list srijemoša da nam održi dušu u životu dok nam Bog ne pošalje kakve druge nafake i spasa iz ovog džehennema. Ne idi daleko oni su blizu i polahko da ne nagaziš na što, ne d'o Bog. - tugaljivo se molio majčin mu glas, i njemu i Bogu.


Muniru ( Munjom su ga zvali) bilo je petnaest, ni dijete, ni čovjek, dovoljno zrio da razumije, a previše nemoćan da bilo šta učini, dovoljno razuman da se boji, a previše zbunjen da ne srlja, dovoljno jak da se brani i o sebi brine, a previše slab da pomogne onima od kojih i Bog i svijet okrenuše leđa. Bio je jedinjak u oca koji mu pogide u borbi sa četnicima, dan prije nego će Ujedinjeni narodi proglasiti Nesretnu Srebrenicu Zaštićenom zonom, licemjerno zvanom. Prašina u oči je bačena. Očevu zaštitu zamjeni, tako, šarena laža zaštite svjetske dvoličnosti, licemjerno zvana.

Poslušao je molećivu majku, uvijek ju je slušao. Krenuo je u šumu da traži bijele šljemove pečurki spasa gladne, ratne hiljadu devetsto devedeset i pete od Isusovih muka prohujale godine, nedaleko od ovozemaljskog mučilišta, Srebrenice.
Dolje su bile krhotine izmrcvarenog grada, a gore, iznad njegove osamljene kuće, majka, hraniteljka, šuma. Začudio se što tog jutra ne grohoću rafali i ne prolamaju granate. Zadnjih nekoliko dana to mu nije dalo ni spavati, ni misliti, ni disati, toliko se zlo zguslo nad gradom.
Krenuo je lagan kao proljetni list na vjetru, majkin Munir, majkina Munja. Šuma ga zagrli i majka ga izgubi iz svog čudnom slutnjom ustreptalog oka koje je milovalo njegovu mršuljavu priliku sa prozora, stare, oronule kuće na osami.
- Hajde, sine, Bog ti pomogao! – prošapta u prozorsko staklo, pa se dosjeti i prouči mu dovu zaštitnicu.
Dugo je lutao poznatim šumskim zadžepcima. Ništa ne nađe, ništa što bi moglo utoliti njegovu pregladnjelost i, bar na sekund, zavarati njegov utrnuli stomak. Bukovo lišće je već odavno odrvenjelo i ne može se više jesti, kora mladih stabala oguljena i sokovi ispod nje isisani, jučerašnje gljive nisu ni popodneva jučer dočekale, a današnjih nigdje, ama baš nijedne, ni crvuljka lisičarke, ni klice popašenog srijemoša. Išao je sve dalje i dalje, nije mu se vraćalo kući praznih ruku, ne bi mogao otrpjet majčin pogled.
Prođe i podne, a on ne nađe ništa. Provlačio se kroz gustiše koji su ga grebali po licu i skoro zašao gradu sa druge strane, sve uzalud. Na mahove mu se činilo da odozdo, iz gradske udoline, dopire čudna larma. Nije se pucalo, za Božje čudo, nego su brujali motori i dopirali čudni valovi mnogobrojnih ljudskih uzvika i neobična žamora. Nije imao vremena misliti o tome, bio je gladan. Konjski uporan u svom traganju izbi na jedan proplanak, ali brzo ustuknu i sakri se u gustiš. Htio je pobjeći od onog što je vidio, ali ga čudan glas nepoznatog mu instinkta zadrža da vidi i zapamti sve.
Dvojica naoružanih, u kao smrt crnim uniformama sa mrtvačkim lubanjama iznad tvrdih niskih čela, odnekud iza živice u kojoj kao da je brujao teški dizel motor dovedoše dvojicu izbezumljenih, izubijanih svezanih jadnika. Munji se učini da poznaje očajnike preko čijih lica se već bila navukla mračna sjenka smrtnog straha. Išli su poslušno pred uperenim cijevima, pogledali jedan u drugog tražeći bilo kakvu nadu u očima sudruga, zvjernjali okolo po proplanku, pogledali u visoko nebo pa obarali pogled u crnu zemlju. Odnekud, sa druge strane proplanka, tu čudnu kolonu presretoše dvojica grdosija, ogromnih nabreklih tjelesa, sa dugačkim bradama i čudnim, crvenim beonjačama.
- Ko je naredio da se ti ljudi vežu?! To nisu zarobljenici. Pa, još pretučeni! Sramota! – povikaše grleni gorostasi. Jadnicima zasja nada u očima.
- Sijeci im konopce, Mile, ta oni su pošteno predali oružje. – zaori se nadaleko dubok glas nabreklog bradonje.
Isukaše dugačke, povijene kame iza pojasa i prođoše zbunjenim jadnicima iza leđa veze da im sijeku, hvala ti Bože, poradova se njihovo beznađe.
Kame sijevnuše, a dva grkljana se zabjelasaše, zakrkljaše i dva mlaza krvi šiknuše iz uzdrhtala mesa. Oči im bjehu širom otvorene dok su se slagali sa zemljom začuđenom. Oni sa puškama odoše nazad, ko obavili su svoje, a iz prikrajka priskočiše još dvojica, polahko, natenane preroviše džepove bivšim nesretnicima i odvukoše ih za noge negdje iza živice.
Naoružani se vratiše sa još dvojicom ispijenih, ispljuvanih, isprepadanih, izubijanih, izbezumljenih, iščašenih, iskrvavljenih, izluđenih ljudi. Jedan od izmrcvarenih bio je skoro dječak, Munjinih godina. Poznavao je on Samira, starijeg brata svoje tajne ljubavi, Sabine, sa kojim je često igrao “lopte” na livadi pored njihove mahale. Grlo mu se speče, a misli zazujaše ko uzrujane pčele u košnici. Poboja se da krvnici ne čuju bubnjanje njegovog srca. Zaustavi dah i zazinu da vidi šta će se zbiti.
I njih susretoše grlati, bradati dželati i ista krvava liturgija se ponovi, šumski ljudi igrali su suludu predstavu šumskom drveću ( i Muniru odrvenjelom ), prinoseći žrtve zemlji krvoločnoj.
Dvadeset puta se pred Munirovim petnaestogodišnjim očima ponovi ista scena, dvadeset puta se kočio od bljeska kame i bjelasanja grkljana u krvi šištećoj, a onda mu pozli. Učini mu se da će povratiti prazan stomak. Prestravi ga mogućnost susreta sa krvavim očima dželata i on lagan poput vjeverice klisnu u šumu.
Dugo se borio za dah, dugo se borio da ne povrati prazan stomak, dugo se grčio da povrati razum.
Šuma i njeni zadžepci provedoše ga na drugu stranu grada, tamo gdje je bila njegova usamljena kuća, a u kući uvehla majka. Vrata na kući bijahu širom otvorena. Trnci i jeza zagmizaše kičmom. Tjeskoba. Slutnja. Strah. Strah strašan ko zakrvavljene oči dželata.
Uleti u kuću. Ni žive duše. Sjuri se strmom stazom do kuće komšije Hasiba. Nigdje nikoga- kao da kuga pomori sav živi svijet, a ostadoše samo zjapeća kućna vrata. Pope sa na Pogledine ( svevideće brdo) i nadviri nad gradom. Kundacima su utovarali djecu i žene u kamione i autobuse. Oni što su čekali na red da budu utovareni bili su ograđeni bodljikavom žicom.
Učini mu se da među šarenim dimijama prepozna i mršavu majčinu priliku. Osvrtala se na sve strane i visoko istezala vrat.
Negdje iza sebe začu krik, vrisak, vapaj i rafal što ga prekide.
E, vala mene nećete, ni na kamion, ni pod nož, ni u žicu, neću vam živ u ruke pa makar se morao pretvorit u krticu.
Sa munjom misli sijevnu i munja u nogama, Munja se dokopa ponovo svoje šume.
Štrecajući svakog šuštaja lišća, krenu šumskim stazicama prema Potočarima. Plavi Holanđani ( plave, ukrasne, ratne pečurke, igračke ratne zaraćenoj djeci maloumnoj ) nas moraju zaštiti, mislio je. Bio je skoro nadomak baze holandskog UNPROFOR-a. Još uvijek se držao šume pazeći na svaki korak. Svojim izoštrenim sluhom začu krckanje suhih bukovih grančica. Ne, to nije mekahni hod životinja ( koje su, zapravo, već odavno bile pobjegle iz srebreničkog grotla ili su ih mine poubijale ), to je tvrdi hod vojničkih cokula, pomisli i munjevit, kakav je i bio, brzo se sakri u gustiš. Sačekaće da prođu. Omalena grupica ljudi kretala se šumom oprezno strigući očima na sve strane. Kad bi koji nagazio na suhu grančicu, ostali bi ga proboli oštrim pogledima.
* te, pa to su naši, sijevnu misao kad se približiše njegovom skrovištu. Prepoznao je svog daljeg rođaka, Safeta, i čuvenog gradskog jalijaša, Seju.
- Sajo! – zovnu ga tiho, čovjek se prvo ukoči, ali se u trenu munjevito okrenu i uperi pušku u gustiš.
- Sajo, Munir je Mehmedov. – prošapta.
- Izađi da te vidim! – prosikta.
Mršavi, visoki dječak-momčić izađe, a veliki Safet ga zagrli kao sina kojeg mu granata ubi s početka opsade.
- Šta se dešava? – upita momčić koji je tek tada počeo drhtati ( strah i beznađe tek su mu tad uzrovali mozak).
- Pokolj. Dobro je da si živ. Moramo prema Žepi. Ovdje je sve otišlo u pičku materinu. Prodani smo ko stoka. Sad kolju sve što ima jaja od šesnaest do šezdeset i šest godina. Svojim očima sam gledao. Nikome nemoj vjerovati, sine, ni našima, ni plavima, a njihovima ni u grobu, sjeme im se zatrlo. – siktao je Safet ljut na čitav svijet.
- I ja sam vidio – promuca dječak.
- Dobro zapamti šta si vidio. Jednom ćeš, možda, morati to nekome da ispričaš. – čovjek ponovo zagrli dječaka.
- Nikada neću ni moći zaboraviti.
- I ne treba zaboraviti. Nikad.
Krenuše šumom u pravcu Žepe. Nisu znali da je u plamenu (mržnje).

Vraćajući se te večeri sa utakmice svojoj izbjegličkoj kući sa zamišljenom majčinom slikom uramljenom u prozoru, učini mu se kao da ponovo bježi šumom od srebreničkog zla prema istom, žepačkom. Sejo, jalijaš, vatreni navijač, likovao je.
- Jes vidio, Munja, pobijediše naši. Rasturiše ih ko beba zvečku.
- Pobijediše *! Niko nije pobijedio, svi smo mi izgubili.
- Šta ti je, ba, što si sjeban?
- Ma, ništa. Nako. Nož, žica, Srebrenica!
- Ma, nek laju, kajaće se, presješće im! Ima Bog! Ima Hag!
Zaćutaše i utonuše u svoja sjećanja i poderane misli. Raja se razilazila sa stadiona galameći do neba.
(Enes Topalovic)

UBI NAS PJESMA

Ti nešto bilježiš, Tale Tragaču? O selu, o ljudima? Pišeš o sreći i nesreći ljudskoj? Ima li gore nesreće od moje? Htio bih kazati Hamovoj djeci kako je bilo, a i svojoj. Bi li mogao…?

Ne znam, Reufe, može li se uopšte ispričati istina. I šta je istina? Ona slika u tvojim očima, ili u Hamovim, ili u očima njegove djece? Ili u mojim očima?

Reci im samo da nas je ubila pjesma, i krv, i rakija, i pjesma u krvi, i rakija u krvi, i nesreća u krvi, i jabuka, i nesreća u jabuci, i… ma, ti ćeš to bolje, ti si vičan riječima. Ja sam samo znao pjevati.

Sanjao sam Reufa. Nije mi bilo drago. Znao sam da mu moram uslišiti molbu, a teško je to, teško je nesreću zamotati u riječi.

Niko u selu nije znao grlovito zapjevati kao Reuf. Ježila su se i napinjala milinom jahorinska brda od njegova glasa. Njegov glas bješe njegova sreća u duši i njegovo prokletstvo. Od tog glasa vrila je krv i razum mahnitao usklikom ludila i pijanstva. S rakijom bi njegova pjesma opčinila dušu da pukne, da se rasprsne u zvuku, da se utopi u tonu neobuzdane radosti i razigranog bjesnila u krvi.

Previše je bilo radosti u mojoj krvi, Tale, nisam je znao obuzdati, nisam je znao ukrotiti, prešao sam granicu, to nam je donijelo nesreću i to nas ubilo. Hamo ništa nije kriv. Kriva je moja opčinjenost. Mislio sam da mom ushićenju ne može doći kraj, a nisam znao da se sreća i nesreća smjenjuju kao dan i noć. Nema više pjesme u glasu, ubio sam je, udavio, kaznio, da poslije nje ne dođe opet prokletstvo, da ga više nikad ne dozove.

Zašto su ljudi petkom dolazili pijani sa posla i sa pjesmom ulazili u selo duga je i teška priča. Uglavnom ponavljalo se to svakog petka kao šejtanska džuma u njihovoj krvi. Kraj radne sedmice palio je potrebu u ljudima da kroz pijanu pjesmu iskale svoja skrivena osjećanja. Trijezni se nisu znali otvoriti, prezali su da ih ne prozovu mekušcima, pa su svoje nagomilane osjećaje krili u pijanstvu.

Međa je međa, a brat je brat, krvi bi ja svoje njemu dao neka je pije umjesto vode. Al u onoj međi, u onoj jabuci našoj zajedničkoj bio je šejtan, ja ne znam šta bi drugo moglo biti. Eto, ti si išao na škole, pa reci, šta je drugo do šejtan. A i u flaši je šejtan. I u cigari je šejtan. I u ženi. I u pjesmi. I u priči, možda. Ta, nije valjda Reufe u svemu što si volio šejtan? Možda i nije, možda ja nisam znao da volim, možda sam previše volio i to me ubilo, i brata mi ubilo. Ko će ga znati, Tale, ali bi volio da se nikad nisam rodio i da ni za sreću ni nesreću nisam znao, lakše bi mi, čini mi se, bilo. Ovako nikad i nigdje mira neću naći, ni u smrti, ni u ništavilu samom. Nema gore kazne nego kad čovjek samog sebe kazni. Tu mu ni Bog, ni šejtan ne mogu pomoći, a nestati ga, i onog što uradi u pjesmi i pijanstvu, ne može. A kajanje gorko, teško, sto puta gore i od srama i od smrti i od samog džehennema.

I dođe petak, i dođe pjesma, i dođe Reuf u selo pijan. Izljubi svoja tri sina ko tri zlatne jabuke. Sjede za sto ispod kuće, pogleda u Hamovu kuću peko puta i veselja na njegovu licu nestade. Bijaše mu krivo zbog toga i on zapjeva od muke (”Na leđima košulja šarena, a duša mi nožem izbodena”).

Hamo je stajao za vratima svoje kuće i srce mu se cijepalo od bratova glasa. Njih dvojica nisu mogli da dijele ni radost ni tugu (nešto im se žene zakačile, oko neke jabuke na međi, pa i u njih udarila zla seoska krv – zbog međe i zajedničke jabuke).

Nismo se mi ni svađali ni tukli, ali od nekakva čudna inata i prkosa nismo mogli ni pričati, ni jesti, ni piti zajedno (a u vatru bi jedan za drugog skočili), kao da je jabuku sam šejtan kalemio.

Kalem je sevap, Reufe, i ne može biti šejtanska ujdurma.

Znam ja da su dobri, birvaktile, išli po selima da kaleme voće i sakupljali sevap. A, jesu li to radili iskreno, iz duše, da pomognu gladnu putniku, ili su to radili zbog sebe, samo zbog sevapa? Sevap im je, možda, bio potreban zbog velikog straha od smrti i kazne, pa su probali da se otkupe i pred sobom i pred narodom i pred Bogom. Kalem od takvog dobrotvora nije sevap, to je grijeh i prokletstvo, Tale. Takav je jedan izgleda kalemio i onu našu jabuku na međi. Ne zna se ni ko ju je kalemio, ni kada, ali otkako znam za sebe donosila je nesreću. I djed mi se tukao s nekim zbog nje, i babo mi se svađao sa amidžom, i djeca padala sa nje i ruke lomila, i krave se davile jabukama i crkavale, i žene djecu pod njom gubile, i zmija sa nje ujede Omera, i vrana oko Salku iskopa, i…

Ne možeš za sve kriviti jabuku, Reufe, sve se je to moglo dogoditi i bez nje.

Jeste, al…, eto, ispričaj ti kako je bilo.

Ne mogu, ni ja ne razumijem i bojim se da niko neće razumjeti.

Probaj, iz duše, nemoj ko onaj kalemdžija zbog sevapa.

– Ženo, flašu i dvije čaše! I pušku mi donesi!

– Kome ćeš drugu čašu, Reufe?

– Hamo će preći da zapjevamo.

– Ženu štrecnu zla slutnja, ali donese što je tražio. Reuf zapjeva glasovito i žalovito. Ispuca iz svog karabina i jedna grana sa jabuke na međi pade na zemlju.

– Hajde, brate, Hamo, da beremo jabuke! Da popijemo i da zapjevamo, ko nekad dok babo bješe živ. – zvao je Reuf pijanim glasom i suznih očiju. Nekakva tuga se nataložila u stomaku mu. Rukama bi utrobu izvadio i tugu poderao kad bi mu brat izašao i sa njim zapjevao.

Hamo je stajao za vratima, lomio se, čak je bio zazinuo da zapjeva sa Reufom, ali mu nekakav inat ne dade da izađe.

Reuf je zvao, pio, pjevao i pucao u jabuku na međi. Ruke su mu sve više drhtale, pamet mu se sve više mutila, pjesma je tražila i pucanj na kraju, i on je pucao, pucao i vrištao. Pucao je u jabuku, u nebo, u vrisak na kraju pjesme.

– Hajde, Hamo, izađi! Zapjevaj! Spasi me! Ubi me pjesma! Dušu mi podera! Znam da si za vratima. Neće ti ruka otpasti ako njome otvoriš vrata i bratu je pružiš. Skloni se ja ću ti otvoriti vrata kad tebi inat ne da!

I pamet pođe za pijanom misli, i puška se okrenu Hamovim vratima, i prolomi se pucanj, i vrata raspukoše, i pade Hamo, i vrisnu neko u njegovoj kući, i doleti Reuf do bratovih vrata, i glavom ih istavi, i zagrli brata u krvi.

Ništa mu znao reći nije. Pogledi im se na tren dotakoše i Hamov se ugasi.

Noć zavi selo u pomrčinu, pomagnjaviju i kukanje.

S jutrom policija nađe Reufovo tijelo obješeno na jabuku.

Eno, Reufe, djeca ti sijeku jabuku i niko više ne dolazi petkom kući pijan.

Nikad mi više Reuf nije došao na san. Da li mu se duša odvezala sa jabuke i uzletjela gore Hamovoj?
(Enes Topalović)

BOSANSKO CEDO

Negdje, u zbjegu, rodi se cedo
Na cijoj je prljini, na cijoj ponjavi
Ispod cijeg je sada neba
Na cijem je komadu hljeba...
Ciji to jezik slusa danima
Cije to pjesme zubore usima

Poraslo momce, trecu vec hodi
Kako srcu majke, Bosnjakinje, godi
Uspavljivase ga, majcina uspavanka mehka

A, ruka njena, s prstenom jedinim
Snagu mu davase, ljubav silnu budjase
Gladila mu usnule oci, slika jedina
Iz pepela kucnog spasena, pomalo zguzvana
Lik jednog adze,.. pa dajdze...pa dobre tetke

Pa onda...smijesak na licu postao veliki
Vidi sad NJEGA...najveceg, najljepseg...
Naj... naj... on se zove, moj Babo
To je moj BABO... min pappa...

Poraslo momce, mnogima na radost
Zna reci, gdje nalazi se
Na cijoj postelji nadje toplinu
Ko pruzi mu parce hljeba
I parce ljubavi na dlanu
Ko igracku mu pokloni, prvu, dragu

Igra mu puni nove dane
Nove rijeci naviru same
I s njima brizno lice vec pravi
Kada ce vec jednom babo da se pojavi H
Hoce li on mene prepoznati, mama...
Hoce li on mene razumjeti, tada...
Sta do mu kazem... prvo... kako...
Sve sam opet zaboravio, majko
(Enisa Popovic Cengic)

IZLET U BOSNU

Bijeda je carica moćna,
njen crni obavija plašt
prašnjavu, prljavu, gladnu
Bosnu.

Klanjam se. - "O, veličanstvo,
otkrijte oku kasabu,
htio bih vidjet slobodu,
socijalizam u slici,
jer riječi čuo sam dosta,
na njih sam nevoljko gluh,
ko vi".

Bijeda se ponosno smješka,
podanik njezin - gle! - moli,
da vidi te, koje voli,
pa razmišlja: "Smije on, smije,
opasan za vlast on nije,
jer živi tek je leš,
pomalo čak već i truo,
pa sve što tamo bi čuo
reći on ne bi ni smio,
ni htio.
Umio
da li bi to?
Ta pjesnik nekad je bio,
sapet će riječi mu - bol."

Vlak klizi slijepo kroz noć.
Sablasno mračni vagoni
škripe i treskaju, krče
ko gladna putnička crijeva.
U njima umor zijeva
i glad se rakijom hrani;
briga se ludila brani
pićem
i psovkama... Laž
sapela usne na grubost
i seljak smije se zlobno
jadu i - ponosu svom
prodanom jučer u gradu
za tvrdi kiseli hljeb...

Treća je klasa ruglo slobode
pijanih robova straha.
Seljaci šale se grubo
i riču ko zvijeri jadne,
gladne, u kavezu uskom
tamnice svoje slobode...

Sablasna povlaka dima
a tisuću iskrica vrelih
nad poljima sprženim gordo
ko zastava smrti vijuga...

Blizu je, blizu je Bosna...
Gegaju, hramaju, tresu
seoska škripava kola.
Zora je... Umrla sela
bude se sablasno gola.
Smiju se pijana slova
crvenih novih parola
o sreći... Posljednjeg vola
seljak na prodaju vuče.
Pod vratom zvono mu tuče
posmrtnu počast slobodi...

Suša je požnjela žito,
pokosila livade gole,
popila s polja vodu
i sad se nad selom odmara
ko krvava nebeska luč.

Ne truckaju kola - sad klize...
Nije već daleko Sava.
Stigli smo na krvavi put
koji će vezati čvrsto
seljaku i noge i ruke,
i jezik, i mozak i vid,
a po kom će paradna kola
vozit caricu: Laž...

Bijela, ravna ko dlan
vijuga autostrada...
Kočijaš - brkati seljak -
potajno skida sa glave
bezbojni prašnjavi šešir
i šara po grudima križ.
Ta cesta guta živote!
Ta cesta sina mu ote...

Kasaju mršavi konji,
umorni prijeti im bič.

Požuri! - nečujno vičem -
Vidjet htio bih Bosnu!

Gradiška... Ruglo slobode.
Taj mrtvih uzdaha grad,
zidine tušte i ružne,
i dva - tri groba, i voćnjak,
bodljivih žica idilu
očima pruža ko vrač,
koji u roba pretvara riječ,
u krvavi rad, pušku i stražu,
bijednu našu slobodu...

Mutna i plitka, široka,
ko razmrskana je Sava,
a nad njom drevni most.
U njoj se nemoćno davi
srušene ćuprije stup...
Tko laže da život je skup?
Čovjek je prosjak tek glup,
koji san odmora prosi
i strah u džepu svom nosi
i nade spoznajom kosi,
da zemlja ova nije, nije raj,
nego uzdisaj,
Gradiška,
straza i krvavi put
u Ništa...

Pogled je legao po kaznionici
i uzalud traži na osunčanom krovu
muke Hrvata
i čelo kog brata
da ga bar suzom cjeliva
i tako smanji mu bol...

Prosjak sam, prosjak sam gol!...

Carica gordo i strogo
otkriva crni svoj plašt...
Uz kola ciganska, mršave seljake,
rahitičnu djecu i prosjaka niz
korača bol preko mosta...

U Bosni sam... Al dosta je... Dosta!...
Ne mogu! Ne mogu više!
Zaboga, tiše, ta tiše!
Gledaj! I - šuti! I - smij se,
ko laž!

Kasabu zaprašilo sunce,
uzbudio pazarni dan,
pa su svi jadi, sve brige
na ceste puznuli van.

Ko neočešljani i neumiveni
prljavi cigani drumski,
il bradati robovi šumski,
il ko pijani starci
na ulice gledaju kuće.

Prozori otkrili suncu
i mojim zjenama - glad.
U nekom limenke crne,
lijesovi konzerva mesnih
poneki hrane cvijet,
ko znak: tu umire mladost,
ljubav se ovdje koprca
između gladi i srca,
tu vene djevojka jadna,
pjesma tu boluje skladna,
tu bdije vazda opasnost,
sramota - za obraz, za hljeb...

Prašina cipele guta,
a oko, ko ludo - koluta.

To da je Bosna - to?
Kletva na usni se suši
ko krvava mržnja, ko zeđ...

Koraku, nastavi kušnju,
neka te ne vodi srce,
ni moga razuma plač.
Težak slobode je mač.

Prosjaci spečene rane,
batrljke odsjeklih nogu
i krmeljive duplje
iskapalih očiju uz glad
pogledu nude na dar
i mole...

Ne bole,
ne bole ih rane, ni muhe
koje se po njima roje -
u želucu - tamo je bol.

Šareno ruglo plakate
traktore, zdrave seljake
i poziv na nekakvi meeting
krvavom podmeće oku,
ko osuđeniku kad dželat
bijeli ponudi kruh.

Vrtuljak... Pravi vrtuljak...
Galama... Nožice bose,
poluogoljela leđa,
i poneki rasporen turčić
uz viku okreću točak.
Škripuće, njiše se, buči
pazarski "Ringelspiel"...
Na njemu devet vojnika,
tri milicajca i "ženske",
njihovo bijelo roblje...
Prašni vrtuljak se njiše...
Tu ponos pregažen diše
i kroniku robova piše
po pijesku i zraku,
po kulturnom mraku
slobode...

Kud vode
dalje me zjene?
Bijedo, o kud goniš mene?
Dalje ne mogu!
Dosta!
Padam u bol
ko spržena klada
jada.

Carica smješka se mašti i šapće joj:
Izvoli!
Pazarni danas je dan!
Želiš li kupiti duše?
Jeftine nisu li zar?

Šareni se, njiše se, viče
sajamski dan u kasabi.
Nekakav sijedi hodža
ponjavu u prah je prostro
na njoj razgrnuo blago:
Tri krastavca kisela, dvije
ko kažiprst velike ribe
i kupčić rajčica sitnih.
Do njega seljak pet jaja
i kokoš prodaje zadnju...

Bijeda je carica gorda,
zna ona lomit ponos
ko krhko šareno staklo...
Zakrpe, psovke i strah,
i krvave oči od gladi,
prašina i prosjak krmeljiv,
i gola, mršava djeca,
vrtuljak i papir plakata,
traktori, meeting i laž - - -
krvava Istina to je,
i moja ljubav, moj san,
ponos moj, život moj, nada,
bol moja, tuga i vjera:
Bosna.

Požuri, posljednja snago,
da jurnemo klonuli, tužni
na most.

Bijeda je carica moćna,
njen crni obvija plašt
prašnjavu, prljavu, gladnu
praunuku Kulina-bana,
unuku silnog Sultana,
a kćer mog sna o slobodi,
Bosnu.

Klanjam se - "O, veličanstvo,
mrzim vas, ipak vam hvala,
vaša je dozvola dala
mom srcu snagu novu
i novi borbeni rog
u moje klonule ruke.
Žive još: nada i Bog!"

Udrider, kočijašu
mršave konja svog sapi,
na brzi stići želio bih vlak...

- Bježim li? - pitaš - O, ne!

Žurim se, danak da platim!

Slobodu ću Bosni da vratim!
(Enver Čolaković)

OCU PRED BAJRAM

Noćas smo tiho na zadnjoj teraviji
ispratili ramazanske noći…
Plakao sam, oče, u praznoj džamiji.


 

Sutra, kad Bajram vedre radosti
zasja u suncu jesenjeg dana
i kad se prpošne zdrave mladosti
ljubiti stanu - ja, do svog stana

Tužan ću doći i nitko neće
stisnut mi ruku, zaželit sreće
i život dugi, - pa ću tri tihe
za tebe i majku proučit fatihe.
(Enver Čolaković)

AŠIKLIJSKI ELIF-BE

Elif

Elif eldi, nijjet geldi
primakni se, dušo, meni
da ja kažem elif tebi:
Ti si tanka elif motka,
tu je osnov, tu je potka


Be

Be je mjesec, pod njim nokta:
ti si mjesec, ja sam nokta.
Mjesec nokta obasjava
nokta mjesec zagrijava.
Ovo dvoje be je tvoje.


Te

Te tebi je ime Fate,
u tebe su prsi zlatne:
prsi tvoje-te je moje.
Da ih meni ko ukrade,
dao bi' mu altun sade.


Džim

Džim-džamija, tursko gn'jezdo,
a meni je ime Fejzo-
sinoć sam ti harfe svezo,
a sad ti džim pokazao.


Ha

Ha-hasta sam kad te vidim,
a budalim kad ne vidim.
Ukaži se, da te vidim!
Softi malu steću hiti-
ha će odmah tvoje biti.


Sin

Sin su Softi zlatne grablje,
zgrabiće te od matere
i strpati u teftere,
na dušeke devetere.


Šin

Šin-šećerna šeće moja,
što će tebi kna i boja,
kad svak znade da si moja?
Šinom će te ograditi,
zvijezdama zakititi,
đul-bašču ti zasaditi.


Sat

Sat je tvoja pletenica,
kaži, đule, Softi svome,
kad će biti maslenica?


Dat

Dat je satu pravi brat;
ima noktu jednu više,
u toj nokti zapis veli:
"Srce moje tebe želi!"


Ti

Ti je jela tvoga stasa,
na Softu se naslonila;
on te drži oko pasa,
ti si njega zavoljela.


Fe

Fe je naša imenjača:
Ti si Fata, a ja Fejzo,
džellešanuhu fe nas svezo!
Lahko ga je zapamtiti:
ozgor nokta, dolje peta,
bježi meni da ne vidi teta!


Kaf

Kaf je kao naše fe,
na glavi mu oka dva,
slatko gleda lice tvoje,
al milije Softa-ja!


Kef

Kef imade jednu kazmu,
s njim ću mezar iskopati
i šumicom ograditi,
pa il s tobom sreću teći,
il u mezar hladni leći.


Lam

Lam je kao teljig vola;
potražimo sada kola,
pa bježimo na livade
gdje sa lamom cv'jeće sade;
Ti ćeš cv'jetak prvi biti
i tim Softu zakititi.


Mim

Mim je sličan punoglavcu,
a čemu je Fata slična?
U kosi joj sačmakovi,
viš' đulova crne oči
tamo dragi kamenovi,
iz njih biju plamenovi,
kuda stiže - sve isprže.


He

He-helaćluk meni vele,
da sam sinoć ukro tebe.
Kad bi tebe ukro, zlato,
ja bi' sretan hajduk bio,
šerijata ne bih skrio.


Lamelif

Lamelif je makazica
koja majci zlato reže,
a o vratu Softi veže;
neka Softa muku muči,
nek lamelif ćerku uči.


Je

Je je čakmak, čelik tvrdi;
ti si, draga, kremen živi,
koji živu vatru kreše,
a varnica iz kremena -
u trud srca Softu žeže.

(Fejzo Softa)


elif - prvo slovo arapske abecede
nokta - tačka
altun - zlato, dukat
hiti - baci
kna - sredstvo za bojenje noktiju i kose
kazma - trnokop, pijuk
sačmak - ukras u kosi, upletnjak
helaćluk - propast
šerijat - islamski propisi (prema Kur'anu)
čakmak - kresalo-komad metala kojim se kreše o kremen, a upotrebljava se za paljenje vatre, lule, cigare
trud - gljiva-parazit koja raste na stablima drveća, a upotrebljava se sa kresivom za paljenje vatre

LICE KOJE PAMTIM

To lice najprije sa oblakom
vežem. Poslije trpim jesenju
jezu i ruke do laktova
u novembarskom tijestu.

Ako je išta ostalo od tog lica,
od vječita plača, možda je sada
tek sasušena trska koja je
naučila da se njiše i da taji
svoj sok... Svu je zaslutim

krhku i plavu - u barici tinte,
u indigu dok runim ga pisaćim
strojem. Evo tog lica opet

niz zidove mi meli i neprestance
curi u lokvu novoga jutra.
(Hadžem Hajdarević)

HAMZA

Nazvaše me Hamzom
Kao što nazvaše hiljadama ljudi
Iz pustinja divljih Beduina,
Crnih grdana vjecno suncanih gradova,
Himalaje, Taurusa, Pinda,
Ljudi sa plantaža,
Hiljadama bakarnih Inda
I onih s pazara visokog Irana
Što prodaju cilime,
Biser, nakit, žene.

O cudno je to cudno
Da ovdje
U našoj zemlji kraj Evrope
Hamzom zovu mene!

Cesto mislim na te Muhamedov strice,
O, veliki Hamza.
Vidim te s bakarnim kopljem i štitom
Kako se boriš u bici kod Uhda,
Jurišaš krvav, slomljena ti rebra,

Ko lav se boriš.
A kad se osvijesti -
Razbojište pusto i crno,
Na njemu sama smrt,
Po njemu šecu ko crne cavke žene.
I kada ti u bolu na bojištu jeknu,
One zavijaše ko ljute hijene,
Strahovita oka, nacerena lica
Sjatiše se na te,
Oštrim ti noktima
Išcupaše jetra,
Zgrizoše ih krvavo kao grabljivice,
Dok im lelekaše glas po razbojištu
Poput zavijanja jezive hijene.

O, cudno je to, cudno
Da ovdje
U našoj zemlji kraj Evrope
Hamzom zovu mene!
(Hamza Humo)

HERCEGOVAČKI PEJSAŽI

I
Jablan do neba seze.
Moj camac pod njim lezi.
Podne na rijeci drijema.
Hiljade suncanih sjena
Kroz vrba hladove bjezi.

Sve tiho.
Vreo dan mami.
Mirisu otkosi svjezi.
Ja i podne smo sami.
Kao da rijeka siroka
Ne mice s jednoga mjesta.

Kad - srebren blijesak na vodi
Puce i u tren oka
Hitra pastrmka nesta.
II
Nad rijekom vrba mjeri dubine
I mrsi kosama njene bistrine,
A ljetni dan - razbludni Pan
Mami je s plave visine.

Sjenka joj na bistroj vodi ljulja
Cio sareni, pun suma svijet,
A pored rijeke suncani zraci
Ko zlatni pauci,
Ko krti jauci
Vezu ogroman, zlatan cvijet.

Nenadan trzaj sjenke se mace.
To zlatne pauke krilom tace
nekakve ptice ostar let.
III
Kradom se proplice vrbama kroz kose
Mjesec nasmijan, zut.
Duboko dolje u vrbaku
Pana su smele djevojke bose,
Izgubio je put.

I cijelu noc ne nadje puta;
Zape mu djevojcin skut.
A kada ciknu rujna zora,
On kraj nje zaspa od umora.
Isceznu mjesec zut.

Toga sam jutra vidio Pana.
Spava. Osmjeh mu na licu blista.
On sanja - proljece
Kad gora lista.
IV
Tanka je sjenka na vodu pala
Ko uzdah, ko krila dah,
Ko da je zelja na vodu stala,
U njoj se kradom ogledala
Ispustiv necujan strah.

Bistro i tiho podne je bilo.
U vodu gledale vrbe snene.
Mlaz sunca kao svileno krilo
Ljulj'o se necujno nad plavom rijekom
I kao san mahao mene.

U taj cas kao da bijela ruka,
Sva svijetla i kao madjijom nekom,
Skide haljinu sa divne zene.


 

V
Go, suncani junski dan.
Horizont biljeze jablanovi.
Na plavom nebu oblak ko san.
Kroz vrbak vreba pritajen Pan.
Nad rijekom blijeste go;ubovi.

Nenadno prestrasen krik
Nice sred modre pucine
I razli strave cas.
Il' jauk pade sa visine,
Il' utopljenika glas?
To val zaroni u dubine
A za njim bijel talas.
VI
Probudjen podnevni san.
Po rijeci prosu kikot p'jan.
Odakle cujem razuzdan smijeh?
Ili su nimfe u vrbaku,
Ili u meni slatki grijeh?
Ili se smiju cvjetovi nara
Sto vrelom krvlju na rijeci gore,
Ili se smije vrela jara,
Ili se negdje orgije ore?

To Pan sa svojom svitom
Camcem rijeku para.
Ode put vite gore.
VII
Noc crna, suplja.
Dazd hukti u lozi.
U kolibi mi skriven treperi smijeh.
Drhti mi srce.
Sumi u tijelu.
U meni raste grijeh.

Sumovi postaju mlazovi crveni,
A grijeh raste ko krvav cvijet.
Huk nosi krajinu.
Vinograd tece.
Koliba postaje volsebni svijet.

Ili to dazd radost mi nosi,
Ili Pan s frule zvukove roni?
Zena se smije i drazi nudi.
Dazd lijeva.
Grmi.
Vinograd zvoni.

Panova frula zvukove roni.
VIII
Osoji se puse.
Dan usareno trepti.
Cvrcak ljuto pisti.
Vrela zemlja zgara.
Samo cokot brekti pun zlatnoga grozda.
Cuj!
Dolinom p'jano ozvanja bukara.

U hladu jasena Pan razvaljen sjedi,
Vreo dah mu pali gola, muska prsa.
Njegov pogled plamti od nabrekle zelje -
Beracice vode redove od trsa.

I od muske zedi on grozdove cijedi
I bukarom pije uzezeno zlato.
U njem snaga brekti.
Pjesma vazduh para:
"Grozdan momce ljubi zlato neharato."

Pan jednako pije -
Da svisne od b'jesa.
A kad jablan pruzi svoju dugu sjenku,
Prosu mu se vriska do plavih nebesa.
IX
Krvavi narovi u podnevu
Ko strasni snovi blijeste, gore.
Kraj rijeke Pan sanja u basti:
Djevojci bijele grudi zore.

Labud nebeski - oblak bijel
Kroz plave visine razbludno plovi.
Podne je leglo, grca u grcu.
U ploti rastu pozudni snovi.

U rijeci bijela sjenka drhti.
pan zudno za njom ruku pruza.
Socne mu grudi pred ocim' blijeste,
A sjenka biva sve duza, duza.
Odozgo iz gaja ko zloban mladic
Vjetar se zalece,
Kroz vrbe minu.
Oblaka nesta.
Podne se krete.
Pan tesko dahnu -
San se rasplinu. 
Kroz san vrebam vjetar;
Kud li se pritajen krade?
Idem oprezno za njim
Bez suma, kao sjena.
Osmijeh mi na licu treperi
Jer slutim da je negdje
U gaju skrivena zena.

I sto god koracam dalje
Srce mi jace bije.
Vidim je kako mi mase,
Iza drveca zove:
"Pan me je za panj svez'o.
Spasi me, mladicu dragi!
Bracu ti jagode socne,
Dacu ti drazi svoje."
Pridjoh joj priuzu da drijesim.
Ona sva srecna treperi.
Ko vjetar miris kad nosi
Njena se kosa prosu.
Ja pruzih ruke za njom,
A sunce u tom casu
Kao da glasno viknu -
Krvave zrake osu.

To Pan otvori oci
I pogled baci niz kosu.
XI
Zacudjena suti tisina nad gajem.
Crven mjesec kroza nj tkaje zlatne sanje.
Pan sakriven vreba u ponocne sate.
Zamro dah u gaju.
Ne dise ni granje.

Skrivena u tami drhti plava ptica.
(Njene slutnje rastu pred mjeseca sjajem.)
Samo ako zraka na perje joj padne
Strijela ce da zvizne utisalim gajem.

Panu srce raste s mjesecom u visu.
Ostru strijelu drzi na uzglavlju luka.
Nebom kresnu zvijezda.
Zlatan trag zapara.

To strelicu pusti smrtnonosna ruka.
XII
Jezom zamro vazduh.
Ni list se ne mice.
Mrk oblak pun bijesa nad kotlinu pao.
Strava stegla srca.
Vjetar sapet ceka.
Sa zapetim lukom Pan na stijenu stao.

Nenadno sa brda vihor se zaletje
I poce da svija, krsi zelen-grane.
Oblak para munja.
Planine se lome.
Pljusak prekri njive i daleke strane.

To Pan strijelu pusti u suncane dane.
XIII
Jara je pala na dno,
Sve zivo pod njom dahti.
Sunce s jezika plamenih
Crvene ,lazeve toci.
Rascvali narovi gore.
Nag san se pozudno smije.
Sve omamljeno bunca
I sok uzavr'o soci.

Pan s rukom na celu u sive daljine gleda.
Uzagrene mu oci kriju strasnu pricu.
Tamo nad rijekom dolje jablan sjenku pruza
I vreli zrikavci bjesomucno zricu.

Ko vihor on njive predje.
Granje i lisce zadrhta.
I nestade ga dolje kraj vodenice stare.
Sve zanijemi strahom u podnevu vrelom.
Nad liticom samo orlovi krstare.

Nenadno jaru propara kikot i krik golicav
I gore u selu jezom osinu stravna srca.
Jablan snazno zadrhta.
To Pan djevojku grli.

Cuj!
Niz njive rijeka sladostrasno grca.
XIV
Bjesni oluja u gaju
I krsi stabla i granje.
U krcmi mi pijemo cijelu noc i dan.
Potmula buka tutnji,
Lijeva, sijeva i grmi.
U beskraj razigran
Mami nas volsebni san.

Krcmu nam siba pljusak
A bic mu pomamno zvizdi.
Pjesma se slozno ori uz pobjesnjeli pir.
Nenadno -
Pan stupi na vrata
I okom nas prostrijelja.
Rukom presijece pjesmu.
U krcmi nasta mir.


 

Onako silan ko dzin
Tesko na klupu sjede,
Obori kudravu glavu,
Bukaru naiskap.
Dok mi pritajeni
Kradom mu hvatasmo pogled,
S njega se cijedjase voda,
Kapase kap po kap.

I krcmar jednu za drugom
Sipase bukaru vina.
Pan suti i pije.
Nasa su lica nijema.
Sve do u neko doba
Kad krcmar prestravljen rece
Da vise vina nema.

Pan podize pogled na nas.
Omjeri krcma.
Ode.
Za njim sutanje osta.
I cinjase nam se jos dugo
Kao da cujemo gdje s njega
Cijedi se kap po kap vode.
XV
S kapele breca zvonce.
Suton nad vrbam' drhti.
Preplasena lasta
Nemirno nad vodom kruzi.
Pan sjedi na stijeni
Nadlakcen, sumorna lica.
Sjeca se starih dana,
Za bijelim nimfama tuzi.

S kapele breca zvonce
I strava na srca pada.
Novi bog tuzan predje preko daljina.
"Gospode, pomiluj nas!"
Ropski se krste ljudi.
Niko se ne javlja o'zgo
Sa bezdanih visina.

Pan sjedi.
Na licu osmijeh mu podrugljiv drhti
I jetko usnu grize.
Niko ga ne vidi.
Prolaze kraj njega ljudi.
Pagansko groblje tu lezi
Sto se u gluho doba
Povampireno budi.
Pan sjedi.
Na licu osmijeh mu podrugljiv drhti
I jetko usnu grize.

Misli na stare dane.
Mjesec se zasmija kroz oblak.
Pana grc bolan trze.
Tiho!

Jos vrela krv se cijedi
S njegove grdne rane.
(Hamza Humo)

OSTAJTE OVDJE

Ostajte ovdje!... Sunce tuđeg neba
Nece vas grijat ko što ovo grije;
grki su tamo zalogaji hljeba
Gdje svoga nema i gdje brata nije.
Od svoje majke ko će naci bolju?!
A majka vaša zemlja vam je ova;
Bacite pogled po kršu i polju,
Svuda su groblja vaših pradjedova.
Za ovu zemlju oni behu divi,
Uzori svijetli, što je branit znaše,
U ovoj zemlji ostanite i vi,
I za nju dajte vrelo krvi vaše.
Ko pusta grana, kad jesenja krila
Trgnu joj lisje i pokose ledom,
Bez vas bi majka domovina bila;
A majka plače za svojijem čedom.

Ne dajte suzi da joj s oka leti,
Vrat'te se njojzi u naručja sveta;
Živite zato da mozete mrijeti
Na njemom polju gdje vas slava sreta!
Ovde vas svako poznaje i voli,
A tamo niko poznati vas neće;
Bolji su svoji krševi i goli
No cvijetna polja kud se tuđin kreće.
Ovdje vam svako bratski ruku steže -
U tuđem svijetu za vas pelen cvjeta;
Za ove krše sve vas, sve vas veže:
Ime i jezik, bratstvo, i krv sveta.
Ostajte ovdje!... Sunce tuđeg neba
Neće vas grijat ko što ovo grije, -
Grki su tamo zalogaji hljeba
Gdje svoga nema i gdje brata nije...
(Aleksa Santic)

NERETVI

U zagrljaj tvog vjecitog huka
Gledam ti k'o zjene dubine zelene,
Cujem ti glas k'o sa drugog svijeta.
Zoves li mene?

U cik zore sva kristalna brda
U tebi operu vedre poglede svoje.
Po povrsini tvojoj nebo razlije osmijeh
I udahne ti bozanski lijepe boje.

Sad sunce kroz tvoje bistrine
Protkiva zrake od zlata.
Stani!
Postaces zelen, zlatom izvezen mermer.
Hocu da klesem stub za rajska vrata.
U suton plav sumis k'o drevna prica
O prolaznosti svega sto jednom na svijetu bi.
Svaka ti rijec jezom stravi mi srce.
Reci mi !
Je si li ti
Ogledalo pocetka i mora vjecite misli,
Ili ti vali samo vremena broje?
Mir svuda.
Tvoj sum postaje sve jaci.
Sta cujem u njemu?
Je li to smijeh duse moje?

Beskrajno crno oko gleda mi golu dusu.
Noc.

O cemu to sumis bezdusno u mome strahu?
O nepoznatom sto iza ledja nam se dize,
O zemaljskom blijesku, il' nistavnom prahu?

O, prestani jednom i ne sumi vise!
Boli me svijest.
Sapuci tise, tise!
Volim te kad suncu ljubis oko zlatno
I kad jablan u tebi krunu njise.
(Hamza Humo)

OPROSTAJ S MOSTAROM

Drugovi mojih probdjelih noći i dana,
Ovi su jesenji dani posljednji osmjesi neba.
Tužnu baladu pjeva nadošla Neretva sa strana.
Posljednji jesenji dani, koro bijelog hljeba!
Djevojko dunjo moja, djevojko dunjo rana!

Pozni jesenji dani bistri, zlatni đerdani
Smiju se nad našim gradom;
Kroz njih galebi kruže.
Jesi li tužan, druže,
Skoro će tmurni dani.
Ja idem u tuđe zemlje gdje cvatu gorke ruže
Jer ovdje hljeba nema, a snovi pokopani.

Mostaru grade, gdje rastu zlatni dani
I zori smokva
A crni kiparis podsjeća na grčko groblje,
Gdje su ti sada mangupi nasmijani?
Zar sve u tebe posta nemaština roblje?
O pustoj grani vise ti gladni dani.

Po baščama tvojim neutješna sjeta.
Tužno guču kumre kroz tihu mahalu što vene.
I od dragane svoje uvijek na izmak ljeta
Put bijela svijeta mnogi će mladić da krene
I ostaviće sve i tanka minareta.

Zloslutno guču kumre po krovovima pločnim.
Radost avlija vene i cvijeća bokori svježi.
Sumorno vežu žene i svojim usnama sočnim
Šapću imena draga.
U dušam’ pustoš leži.
O, zbogom grljenja ljetna u šaptanjima noćnim!

O, zbogom i vi noći ko žene od želja pijane!
Zbogom aleje bijele pune uzdaha i strasti
Kad mjesec kao sanjiv pauk žedno vas ispijat’ stane
I grad naš ko priča istočna počne u nebo rasti!
Zbogom! Skoro će ko strava hladna jeza da pa’ne.

Doći će jesenje kiše – vijesnici tužnih dana.
Crni oblaci snijeće strepnje prozeblog straha.
O, kako li su teški putevi siromaha!
Nestalo zdravica.
Nestalo ljetnog žara
Što sprži i strast i sočne vinograde.
Put dalekog juga bježe jata ptica.
Skoro će voz da krene.
O, zbogom, moj lijepi grade!
U tebi ostavljam najljepše pejsaže
I mnoga mila lica.
(Hamza Humo)

DZAMIJA

Probili su njene grudi.
Usred noći. Tenkovima.
U hram ušli što ga žudi
mržnja njina vjekovima.

Mujezin se u snu našo
na munari s oblacima.
kad je bombe sat izašo
koraknuo k nebesima.

U izgnanstvo kad su pošli
iz mahale njene ljudi
kraj ruine svi su prošli,
kam stavili pokraj grudi.

Sad putuje razgrađena
u toplini mnogih ruku
kao da je tek viđena
u nebeskom svome zvuku.

I mujezin mali njezin
skriva se u dlanovima
sasma tiho uči ezan
da nikome nije zima.

Iz pamćenja ona raste.
Svjetlost njena od zvijezda
dodiruje krila laste
što putuje do gnijezda.
(Irfan Horozovic)

MAJKE SREBRENICE

One su stabljike što imaju čula
Ispijenih očiju od gorčine suza,
Preostali svjedoci tragičnog rasula,
S uzdasima kamenim ispod svojih bluza.

One još dišu za ljubav umorenih,
Dišu iz inata tu ispod života,
Stidi se svijete majki ucviljenih
Od kojih je oteta sva tvoja ljepota.

Vulkani patnje njihove su duše
I kamen bi proključao u njihovoj žezi
Oaze nade ko pustinje se suše
S čemerom i jadom vječito u sprezi.

Tvrdo uho svijeta vapaj im ne čuje
Kao da je insan jedna silueta,
Ironija sudbine s nepravdom se rukuje
I nikakve fajde od haškog pijeteta.

Ko će da im plati danak u krvi,
Ko će da plati patnje devet ljeta,
Rade i Ratko trebali su prvi
U ime pravde i napaćenog svijeta.

Ko će da plati za zastrte vidike,
Za zbrisane boje sem crne i sive,
Otete rođendane i sve praznike,
Naslage boli pod kojima još žive.

Po meni pravo nek sud ljudski sudi
A zatim Božiji to obične zna se:
Oko za oko, grudi za grudi,
Tu nejma laži da ih spase...
(Ismet Ramljak)

SMRT MAJKI SREBRENICE

Umrle su, dobri moji,
Dvije majke ispaćeme,
Brijeg nišane sve više broji
Kao trajne uspomene.

Dunjaluk im bješe dao
to najdrže što su htjele,
Dželat kleti sve poklao,
Božije ga kazne srele.

Danas, sutra pa džennaza;
Čuj, svirepi, gluhi svijete
Danas Fata, sutra Naza
U džennetu im svako dijete.

Dvije žene tugom skamenjene
Za bol piramidu kraj Drine,
Gasul suzama umivene,
I kišom sa rodne visine.

Zamiču gordo dvije džennaze,
Za blagi brijeg i žitna polja,
Pravda još ne zna putokaze,
Tek, Božija će biti bolja.

Otišle su dvije žene
Ko suhe trske koje pamte,
A sa njima i dio mene
Da im moje riječi plamte.

Ko će platit’ za teške jade,
Za evlade, sestre, braću?
Dok cinici podlo rade,
Cijene smrti viš’ ne skaču.

Umrle su, dobri ljudi
Dvije majke prevarene
A pravda se sporo budi
Da vidi griješne obješene.
(Ismet Ramljak)

SREBRENICKA FATIHA

Titra tiha fatiha
Mom starom jaranu,
Ime iz moga stiha
Svijetli na nišanu.

Moj jaran Saja
Dika sveg Bratunca,
Ime sve od sjaja
Na nišanu svjetluca.

Tri moja jarana:
Sejo i dva brata
Ispod tri nišana
Žrtve mučkog rata.

I neznanih bezbroj
Al svi su mi braća;
Drukčije se ne da
Srpskome ”junaku”.

Barem je sve veci
Baš kao piramida,
Treba više reći
O haremu šehida.

Bio bi još širi
Da svi ovdje leže,
Nek se uče tekbiri
Da katili bježe.
(Ismet Ramljak)

KAKO CE SARAJEVO BEZ MENE

Pa, nekako će se već snaći.
Pustiće koju suzu, održati tri govora.
Onaj treći, nad rakom, neka bude što kraći.

Onda će se vratiti u svoju noć
i početi zaboravljati.

Prve noći pod zemljom još ću zvati u pomoć.
Htjeti da pročitam barem "Oslobođenje", barem
"Vjesnik"
Poslije ću se već i sam naviknuti.

Ali,
mi ćemo se još sastajati.
Ja sam bio - pjesnik.

Kad god mom gradu bude potrebna nježna riječ,
ja ću tu biti.

Ja znam ko će najteže vijest o mojoj smrti primiti.
Ali ovog puta nju ne pominjimo!
(Izet Sarajlić)

SARAJEVO

Sad nek spavaju svi naši mili i besmrtni.
Pod mostom, kraj "Druge Ženske" nabujala Miljacka teče.
Sutra je nedelja. Uzmite prvi tramvaj za Ilidžu.
Naravno pod predpostavkom da ne pada kiša.
Dosadna duga sarajevska kiša.
Kako li je bilo Ćabrinoviću bez nje u tamnici!
Mi je preklinjemo, psujemo, a ipak dok pada
zakazujemo ljubavne sastanke kao da smo u najmajskijem maju.
Mi je proklinjemo, psujemo, svjesni da od nje nikad
Miljacka neće postati ni Gvadalkivir ni Sena.
Pa šta? Zbog toga zar manje će te voljeti
i mučiti manje kroz stradanja?
Zbog toga zar manja biće moja glad
za tobom i manje moje gorko pravo
da ne spavam kad svijetu prijete kuga ili rat
i kad jedine riječi postaju "ne zaboravi" i "zbogom"?
Uostalom, možda ovo i nije grad u kome ću umrijeti,
ali u svakom slučaju on je zaslužio jednog neuporedivo vedrijeg
mene,
ovaj grad u kome možda i nisam bio najsrećniji,
ali u kome je sve moje i u kome uvijek mogu
naći barem nekog od vas koje volim
i reći vam da sam tužan do očajanja.
U Moskvi to bih isto mogao, ali Jesenjin je mrtav
a Jevtusenko siguno negdje u Gruziji.
U Parizu kako da zovem hitnu pomoć
kad se ona nije odazvala ni na pozive Vijona?
Ovde zovnem li i topole svoje sugrađanke,
i one čak znaće šta je to što me boli.
Jer ovo je grad u kome možda i nisam bio najsrećniji,
ali u kome i kiša kad pada nije prosto kiša.
(Izet Sarajlic)

BOSNO MOJA

Eh, rodjena moja! U obzorju ranog sabaha ja vidim beskrajne, daleke sjene tvoje plemenite i dobrotom ispunjene duše. Kao da uz pritajeni šum plahovitih rijeka cujem otkucaje saza, zvuk harmonike i neobicno lijepu pjesmu cobanina.

Ti jedna i jedina! Ovjencana dovama sa šerijetskih vjencanja, probudena ezanom vještog mujezina, uspavana ilahijama, kasidama i snažnim HU sa derviških zikira.
Krvare ti rane, Bosno moja. Ali svejedno mlada si i rumena kao nevjesta ispod duvaka i skrivaš ljepotu u njedrima. Jer, svaku ranu ti cjeliva i lijeci ljepotica bosih nogu i rosom umivenih obraza, odrasla u tvome narucju, zadojena bistrim vrelom iz tvojih njedara, stamena kao kamen bosanski. Svaka od njih je pjesnikinja Umihana što sevdahom svoga srca mami i pritajeno priziva uzdahe zaljubljene mladosti.

Dušmani su te izranili, najrodjenija, oskrnavili kulturnu baštinu staru stoljecima, uništili ognjišta i iz toplih gnijezda rastjerali uplašene ptice koji se rasprhutaše po cijelom svijetu, ali je tvoje dostojanstvo ostalo cvrsto kao Ajvaz-Dedina pecina.
Nisu mogli u tebi uništiti Safvet-bega Bašagica, Ilhamiju, Maka Dizdara, Musu Cazima Catica, Hasana Kjafiju Prušcaka, Gazi Husrev-bega i mnoštvo heroja koji su perom ucinili da budeš neuništiva i vjecna.

Ali si i izrodila, odnjihala i bošnjackim duhom zadojila sokole koji se puškom brane. Hrabre gazije, Ðerzeleze, Gradašcevice, naucila si da na svoj toprak dušmaninu ni blizu ne daju prici, i da se pored puške brane tekbirom, dovom i ajetima iz Kur'ana.
Od zvuka "Allahuekber" srce bošnjacko zastrepi, pa se cini, domovino moja, da se šuma pokrene, a rijeke zapale cudnom vatrom iz tvojih grudi i u trenu bude što biti ne može.

Natopljena si jetimskim suzama, prekrivena šehidskim mezarima, napunjena jecajima ožalošcenih majki, uzdasima hudovica, ali sa suzama orošenog jastuka podižeš glavu i prkosno pozivaš u borbu protiv katila i cafira, pa gazijama daješ novu snagu.
Porušiše ti bezbroj džamija, mnogo objekata u kojima je ležala pohranjena tvoja dragocijena prošlost ali još dugo ce se ispod ruševina Aladže džamije cuti ezani i dušmanima uvlaciti strah u kosti!
Dabogda nikad sna ne imali!
Progonio ih zauvijek nemušti plac maksuma, vriska i suze silovanih žena, iscrpljena, avetinjska lica logoraša! I po danu i po noci im se prividjale duge kolone zbjegova, muhadžerska tuga ih do smrti pratila!
Kako su mogli, tebe tako pitomu, krhku i nježnu raniti u dusu iz koje je uvijek zracio merhamet, ljubav i toplina, kako su mogli onako prljavi dotaci nevine grudi pune života i mladosti?

Jer nigdje kao iznad tvojih obronaka Sunce nije imalo tako zlatnožutu boju, nigdje kao u sniježnim nanosima Jahorine i Bjelašnice snijeg nije imao toliko bjeline i cistote.
Zar igdje na svijetu behar tako raskošno prosipa miris kao po širokoj avliji bosanskoj?
Zar su igdje ljeta toplija, a jeseni rodnije?
Zato te volim, rodjena moja!
Ja i ti smo jedno, jer u mome bicu kuca tvoj damar, a da bi te neko volio mora taj damar osjetiti.

Tvoj sevdah protice mojim venama! Kada te zovnem, a eho moga glasa probudi polja, planine i rijeke, ti me privineš na grudi i cvrsto stisneš, pa mi tvoj zagrljaj dodje kao mehlem na otvorenu ranu.
Ja volim tvoje sabahe i sumrake, kad sa obližnjih brda zaoru tekbiri i salavati kao u noci Leilei-kadr, a moje srce nemirno i usplahireno hoce iz grudi iskociti da ti kaže da ljubav prema tebi nikada nece presušiti.
Djedovi moji su trcali po tvojim mirisnim livadama, rasli i saburom iz tvoje utrobe celicili bošnjacki duh.

Babovina si moja, pa danas kada pohodim kabure svojih predaka iznad mezarja lebdi isti onaj duh bošnjaštva i uliva mi snagu vecu od mene samog.
Volim tvoje bašce i avlije okicene ramazanskim sehurima i iftarima, Bajramima, kurbanima i Hidžretskim godinama kad uz otkucaje saza starog sazlije tijelo obuzme dert, pa se cini da duša na trenutak otputuje do oblaka.
Zato u akšame kad ezani jedan iza drugog pocnu pozivati na namaz u svojoj žili kucavici osjetim isti onaj treptaj koji kaže:
"Ovo je Bosna, a ja sam Bošnjak!"
Najrodjenija moja!
(Jasmina Imamovic)

ON MENI NEMA BOSNE

Ništa mi drugo ljudi u životu nisu govorili nego samo - šuti, šuti, šuti i šuti. A ja neću da šutim! Kako i ne bi. Odem neki dan u preduzeće - Imal' posla? Nema! 'Oćel' bit'? Kaže - Možda! Pa kad da dođem? Dođi sutra. Dođem sutra. Imal' posla? Nema! 'Oćel' bit'? Kaže - Možda! Pa kad da dođem? Dođi sutra. E ne dođem im ja sutra. Dođem prek'sutra. Imal' posla? Nema! Reko - Dobro je. Dobro je. Kaže on - Biće bolje. 'Oće reko kad meni nokat naraste tamo đe nikad nije rast'o. 'Oće, 'oće.
Dođem kući. Mislim se šta ću i kako ću, i odlučim - Njemačka! Ma idem i ja u tu Njemačku da vidim i ja tu Njemačku da joj njemačku. Izvadim oni pasoš i vizu, ižljubim se sa ženom i sa sinov'ma i razgulim u Kugensave.

Najpošljem sam došo na onu voznu štaciju u Zagreb. Pitam ja onog s crvenom kapom jel' ovo voz za Kugensave? Kaže on kakav Kugensave, koja je to republika? Kakva reko republika - Njemačka! Kaže - Izvadi prvo kartu za Frankfurt! Ama ljudi moji, znoj me 'ladan šest puta oblio, dok me onaj iza one šube od blagajne razumio dokle ću i kako se zove oni grad. Kako i ne bi. Stanem ja u oni red. Petn'est ljudi idu pridamnom. Dođo do one šube, zaboravi kako se zove oni grad dokle treba da idem. Pita onaj - Dokle? Reko - Čekaj! Kaže - Nema čekaj! Sjet' se ja Frankfurt, al' izguraše me iz reda ne mereš se vratit'. Na onu se šubu navalio je'an deb'o čo'ek, zavuk'o glavu u šubu. Ne vadi glave, ćaća ga njegov zakarto, već me samo odgurnu s onom svojom šapom. Odbij! Odbij kaže, bio si na redu. Sad odbij kad nemaš soli u glavi.

Stanem ja opet u oni red, ponavljam u sebi Frankfurt, Frankfurt. Glava mi 'volkačka došla, Frankfurt, Frankfurt. Onaj pita - Dokle? Ja k'o iz topa reko - Frankfurt! Eee, kaže, druže izvini, nije na ovoj blagajni nego na onoj do mene. Pa što mi reko maloprije nisi kaz'o. Đe ću ti kaže kazat', kad nisi znao đe ćeš. A jes', nije ni on kriv što sam ja 'vaki.
Stanem ja u oni drugi red. Ne bi velik' red. Izvadim onu kartu. Pita me oni s onom kapom - Đe ćeš? Idem reko na voz. Đe ćeš kaže bož'ji čo'eče. Ima dva i po sata do polaska. Reko, bolje da ja njega čekam, on mene neće sigurno. Pusti ti mene gore. Pusti on mene gore.
Popnem se ja na oni voz, spuštim oni prozor, stavim onu torbicu između noga. Kad oni me je'an žuti kucnu po ramenu. Ha, šta je reko? 'Oš kaže kupit je'an dobar sat? Ne treba reko, hvala ti k'o bratu, znam ja dobro kol'ko je meni sati. Uzmi ga kaže, dobar. Neć' ga da je zlatan. Jest kaže pozlaćen. Gledam ja oni sat, a on žut da izvineš ko i on. A ne gleda u me, već' samo zvjera okolo oćel' odnekud banut milicija. Ma reko, ne dosađuj mi božji čo'eče, svezaću ti miliciju za vrat. Šta milicija? Šta milicija, pa krenu sa onim svojim rukama prema mom vratu. A ja, uf'tim mu ruke, pa steži, pa steži, pa steži dok se nije zajampurio, kad anam on se trže. Dobro je kaže, jači si! Dobro je jači si! Ispade mu oni sat iz ruka on uteče. Tako ti reko treba. Tako treba kad diraš u Salčina u ove njegove ruke, njegove jade. Ama ima u njima snage, vazda je bilo je. Niko se sa mnom nije mog'o pozdravit, a da nije drekn'o. Oni koji se jednom pozdraviše, nikad im to više na pamet ne pade, drugi put samo mašu u znak pozdrava. Veli, jednom steg'o, ne'š više nikad! A meni drago.

Uzmem ti ja onu torbicu, reko najpošljem ćemo i krenut. Uđem u oni je'an kupe. Tamo sjedi jedna žemska, neka druga žemska, neka treća žemska, neki čo'ek čita novine ne vidim mu lica. Ja torbicu. Izvadim ižnje pitu. Zamotala mi žena u novinu, da se najde za puta. Razmota ti ja onu pitu, gledam ja, skupila se ona k'o rahmetli sramota. Prešla slova sa novina na nju, k'o da je neko štamp'o za prodavat' po cesti. Gledam ja onu pitu, poče uzdrigivat. Reko, nije ni pita pita kad ide u Kugensave. Ter ti ja onu pitu, haj preko onog čovjeka zafijari je kroz prozor. Al' jes i onaj voz ide k'o da ga ćera na stot'ne konja. Dunu vjetar, ter ti se ona pita jope vrati u kupe, pa haj onoga čo'eka po sred čela. Odbi se nako masna ištampata onoj ženskoj u krilo. Frcnu je on, frcnu žemska - Ma šta radiš čo'eče?! Reko, viđaj pite, 'oće i ona u Kugensave. Kad malo bolje pogleda, onaj čo'ek što čita novine, to 'naj žuti što mi šćede dat oni sat. Evo reko ovo si zaboravio. Eto ti ga džaba kaže, kad se 'vako lijepo ismijasmo. Neka, nosi ti to svojoj materi. Nosi od mene! Ne treba meni ništa džaba.
Vratim sa ja u onu stolicu, a ljudi moji ona topla i mehka k'o dobar krevet. Ne prođe ti malo, ja i zaspa.

Kad probudio se, smračilo se. Niđe nikoga ni onog žutog, ni žemskih. Torbica na svom mjestu, reko, dobro je. Siđem ja, kad ugleda kuću. Nikad je veću u životu nisam vidio, a na njoj piše vel'kim slovima - Frankfurt. Niđe nikoga samo oni što odadiru po kotač'ma od voza. Reko da pitam onog jednog jel' ovo Frankfurt? Kaže - Ja, Frankfurt am majn. Šta reko banu? Frankfurt am majn! I tako sam ja mog'o sa njim do zore, ja njemu am-am, on meni maj-majn. Ma pusti ga, možda je i blentav, da ja pitam ovog drugog. Kaže ovi jope Frankfurt am majn! Ma reko nema... Ja, ja, Frankfurt am majn! Šta ću reko mati moja mila, niko me ne razumi i šta da radim?

Zaboravi kazat. Samo što sam ja prišo do ovog jednog, a stalno neki čovo s brkov'ma za mnom. Kako ja od jednog do drugog, stalno on opet za mnom. Gledam ja njega, gleda on mene. Ase ni on ne zna kako se zove ovi grad pa 'oće da pita. Samo što ja to i pomisli, on se lati za džep, cigare ima, šibice nema. Priđe mi i lijepo me ponaški upita - Imaš li šibicu? A mene sunce obasja. Reko imam brate moj rođeni u tuđini, što mi se prije ne javi. Pa kaže sto me nisi pit'o ja bi ti rek'o. Pa šta mu je ono majn-majn? Pa ovo ti je kaže grad, nalazi se na rijeci Majni, pa na švapskom Frankfurt am Majn na našem Frankfurt na Majni. A rek'o šta čo'ek neće na brzinu naučit. Jee, ha ljudi moji. Đe ćeš, ha? Đe ćeš, pita on mene. Reko idem tražit' posla. Zovno me oni čo'ek ić' radit' kod njega. Ma ne valja tamo, ostani ovdje. Biće posla. Kakvog posla? Ma biće posla, nije 'tica, neće uteć'.

Odaklem si ti, pita on mene. Reko iz Bosne. Kakve Bosne? Kaže on - nema nikakve Bosne. Reko ja sam je ostavio zdravu i čitavu, ase joj se nešto strefilo ter tako govoriš. Kaže on ništa se njoj nije strefilo, ne može se ništa strefiti onome koga nema. Ma reko jel' ovo oni element? Jel' ovo oni element, pas mu mater posratu! Ja adresar, na zadnjoj stranici karta Jugoslavije, reko jel' viđaš ovo u sredini. Reko, to ti je Bosna i Hercegovina! Vazda je tu bila, i vazda će tu i ostat! Znaš šta on meni kaže? Znaš šta on meni kaže? Šta ti tu kaže meni Bosna i Hercegovina ne'a toga kod nas. A šta kod vas ima? Znaš ti kaže šta ima. Pa šta ima? Znaš ti kaže šta ima, samo se praviš budala. Ma rek'... M-ma ja bi njega sad smustafio. Ne znam kol'ko je, al' zamarem zažagaću ga među rogove pa šta bilo. Ja zamahnu, a oni željezničar - Đesi kaže božji čo'če ode ti voz za Kugensave, reko neka! Svi su meni vozovi otišli, samo mi još jedan fali, da se u Bosnu vratim i živu glavu donesem. Pita on mene šta bi, ja njemu tako i tako. Kaže, šuti dobro si prošo. Ma šta si se reko i ti ukukuruzio pa i ti - šuti! Ništa mi drugo ljudi u životu nisu govorili nego samo - šuti! Neću da šutim! On meni nema Bosne i Hercegovine, a ja da šutim! Ma neću taman me čuli oni koji su ga nacrtali na me. Ovaj se vas pošo trest.

Izvadim ja onu kartu i jope u Zagreb. Al' nisam se više preznojav'o tražeć' karte za Bosne. Prva šuba - prva karta. Sjednem na oni 'tobus, ama ljudi moji meni srce 'volkačko. 'Oće da izleti iz ovi' moije prsa. Ama šta je - Bosna se moja približava, moja najrođenija. U sred nje ljubim k'o mater koju nikad nisam zapamtio - e tako je ljubim. A pukla Bosna, sva zelena i čista k'o potok oni bistri u planini. Gledam ja ovu ljepotu mislim se, đe si čovo s brkov'ma da viđaš ovo. Ama sama bi te tako progutala u se i požd'rala, e taka ti je Bosna! Dođem kući. Pita me žena - Što se vrati, crni Salčine? On meni nema Bosne? On meni nema Bosne? Ama ima Bosne, ima i mene u Bosni i biće vala posla i za mene jednog dana 'vakog kaki sam.
(Josip Pejaković)

POETIKA BOSNE

Pjevalo lisce i drvece.
Potoci bistri pjevali.
zvijezda se sa Bosnom dozivala.
I sumorom i grgorom i zuborom.
To je ta poetika Bosne.
Zapisana u zvijezdama,
u kamenu, u rijekama,
bacena medj brda osamljena.
To je ta suza,
em ti zemlju koja bosne nema.
Kad pjeva
Rijec joj nebesa dotice,
Bosno moja od cvjetanja
Kad place kamen bi se rasplakao,
Bosno moja poharana,
Neorana,
A voljena.
Takvu pjesmu Bosna ima
U rukama da je nosis
Kao djevojku.
(Kasim Derakovic)

MODRA RIJEKA

Niko ne zna gdje je ona
Malo znamo al je znano
Iza gore iza dola
Iza sedam iza osam
I još dalje i još gore
Preko gorkih preko mornih
Preko gloga preko drače
Preko žege preko stege
Preko slutnje preko sumnje
Iza devet iza deset
I još dublje i još jače
Iza slutnje iza tmače
Gdje pjetlovi ne pjevaju
Gdje se ne zna za glas roga
I još hude i još lude
Iza uma iza boga
Ima jedna modra rijeka
Široka je duboka je
Sto godina široka je
Tisuć ljeta duboka jest
O duljini i ne sanjaj
Tma i tmuša neprebolna
Sto godina široka je
Ima jedna modra rijeka
Ima jedna modra rijeka
Valja nama preko rijeke
(Mak Dizdar)

KRAJINA

Iz onog bijelog kama eno niče klica
Iz neke davne ruke iz nekog tavnog lica


 

Niče i raste u neko bolno bijelo cvijeće

Već ptica iz svog skrivenog gnijezda slijeće
U skrovit krug nečijih samotnih svijetlih sanja

Slijeće ta ptica sa zelenog granja

Kraj ovaj kajni zar može bez zmije
Bez otrova njenog zar može zar smije

Bez smijeha tog tajnog kojim se ta smije

Iz onog bijelog kama eno niče klica
Iz ruke davne iz tavnog lica sad žiće kliče

Iz znanog kama znamen stamnog plama
(Mak Dizdar)

PUTEVI

Ti si nakanio da mene nema i pod svaku cijenu
Ideš prema meni. I u jurišu
Smijući se i plačući
Pred sobom
Sve čistiš
i ništiš

Ti si nakanio da me pod svaku cijenu uništiš
Ali nikako da nađeš
Istinski put
Do mene

Jer
Ti poznaješ uklesane i utrte pute
I niti ijedan drugi
( A mali su zapravo i jalovi
Bez obzira koliko su
Za tebe
Oholog i jakog

 

I preteški
I
Dugi)

Ti poznaješ samo one puteve
Što prolaze
Od srca
I
Oka
Ali to nije sve
Ima puteva što su se ispružili pred nama
Bez javnog traga kolovoza
Bez voznog reda
Bez vremena
I roka

Ti misliš da je tvoja putanja do ubogog mene
Veoma sigurna i česna
Ona
Što dolazi
S lijeva
Ili
Zdesna

Zavaravaš se stalno da do mene treba ići
Smjerovima sličnim
Sa sjevera
Ili
Juga

Ali to nije sve

Kuga
Oči uvijek
Pametno mi traži
Ispod ustalasale na vjetru raži
Iz korijena zemlje gdje se zgusla tmina

A iz bezmjernih visina
Odozgora
Pritiskivati
Grudi
Najjače
Može
Mora

Ali to nije sve
Ti ne znaš zakon raskrsnice
Između svjetlila
I
Tmice

Ali to nije sve

Jer najmanje znaž da u svom žiću
Najteža rvanja su
I ratovi pravi
U samom
Biću

Ti ne znaš dakle da zlo si moje najmanje
Između mnogih
Mojih
Velikih
Zala

Ti ne znaš s kim
Imaš posla

Ti ne znaš ništa o mojoj mapi putova
Ti ne znaš da put od tebe do mene
Nije isto što i put
Od mene
Do tebe

Ti ne znaš ništa o mome bogatstvu
Skrivenom za tvoje moćne oči
( Ti ne znaš da meni je
Mnogo više
Nego što misliš
Sudbina
Namrijela
I
Dala)

Ti si nakanio da me pod svaku cijenu uništiš
Ali nikako da nađeš istinski put
Do mene

( Shvatam te:
Čovjek si u jednom prostoru i vremenu
Što živi tek sada i ovdje
I ne zna za bezgranični

Prostor vremena
U kojem se nalazim
Prisutan
Od dalekog jučer
Do dalekog sjutra
Misleći
O tebi
Ali to nije sve )
(Mak Dizdar)

 

RUKE TVOJE I MOJE

Ruke su dvije molitve sto istu svoje nebo
To su dvije prijetne sto traze svoga boga
One su dva druga sto cesto idu u raskorak
Ruke su dva duga pitanja koja
Nemaju kome da se
Povjere
Ruke bez ruku su siromasi ubogi
Prebacimo ruke s dvije suprotne obale
Njihova sjena u ogledalu voda bice
Virovima radost
Prebacimo dlanove prebacimo prste prebacimo jagodice
Za most cvrsci od stakla od cementa od celika
Neka preko njega prelaze
Baz ikakve carine
Dragocjenosti

Daha
Pogleda
Poljubaca
I onih krhkih rijeci koje se
Mogu reci
Sapatom
Samo
(Mak Dizdar)

S PODIGNUTOM RUKOM

S podignutom rukom do beskraja neba
Znamenjima veljim oko sebe velim
Sva nasušna slova spletena od greba
Što me zaustavi u kretanju bonom
Bol da pojaca na putu
Ka onom

Stani
Velim suncu
Što tjeme mi przi
Velim zemlji cvrsto što me drzi
Velim danu što opet odlazi
Velim zmiji drevnoj što okolo plazi

Velim
Pametaru
Što gori i plamti
Kad pohodom cestim ka rukama mojim
Još uvijek me misli i uvijek se pamti

Velim
A ništa
Ne zastaje
Okolo mene je sve isto
I jednako u kretanju svome
Ne okrece se za sobom Tece i jednako traje

(U stvari svi rade svoj jadan
I uzaludan posao)

I rijec
Recena u pustinji ovoj
Nemušta i nijema gubi se i nestaje

Samo je moj krik
Cvrst kao ovaj moj kamen Postojan i stalan
(Mak Dizdar)

SLOVO O SMRTI

Zemlja je smrtnim sjemenom posijana
Ali smrt nije kraj Jer smrti zapravo i nema
I nema kraja
Smrcu je samo obasjana staza uspona
Od gnijezda do zvijezda
(Mak Dizdar)

STECAK

Stecak je za mene ono sto nije za druge, ono sto na njem i u njemu nisu drugi unijeli ni znali da vide. Jest kamen, ali jeste i rijec, jest zemlja, ali jeste i nebo, jeste materija, ali jeste i duh, jest krik, ali jeste i pjesma, jest smrt, ali jeste i zivot, jest proslost, ali jeste i buducnost.
(Mak Dizdar)

USPAVANKA

Kako si njezan i krhak
I kako si lijep i cist
Kao svako dijete kad se rodi
Kosa ti je tek zasvilila i orosila
Kao lisce mlade stabljike u aprilu
Usne su tvoje pupoljak ruze jos nerazvijen
Ruke kao plavi nagovjestaj zore
Noge o jadnice kao da i nemas
To su dva ljiljana samo za tetosenje
Pa kako ces u svijet poci tako sitan
Kako nezasticen tako
Nikad se zbog toga necemo rastati mili
Nikad se necemo rastati
Nikad tijelu moga tijela
Duso moje duse
Nikada
Znam
Ti ces me nositi u srcu
Jer sam ti srce i sve oko srca dala
Ti ces me nositi dokle god budes pozdravljao radjanje dana

i javljanje zvijezda
Dokle god budes pozdravljao pupanje krosanja
I zalio padanje lisca
Ti ces zivjeti i kad ti se oci sklope
Zivjeces u tvojoj djeci
U tvojoj djeci i djeci njihove djece
Zivjeces
Zivjeti
Znace se da smo bili trenuci trajanja
Zrnce u pijesku na sprudu
Varnica u ognju
Vlat u travi
Vjecnosti

Kako si njezan i krhak
A treba da zivis
Treba da zivis med ljudima a rijeci nemas
Treba da zivis med vucima a zuba nemas
A kako ces tek razlikovati covjeka i vuka
Vuka i covjeka
Ruke su tvoje plavi dozivi zore
A njima valja da se hvatas u kostac
Da dijelis bojeve na razmirjima
Sa zmajskim cudima u kojima zivi azdahaka
Zato nek rastu brzo
Nek rastu i jacaju brze

Noge su tvoje dva njezna ljiljana za tetosenje
Al ja cu ti pricati najljepsu pricu ovog i onog svijeta
Da budes spreman za snove
Za pletisanke i nesanice
U srcu tijesnih krugova
U trnju dugih drumova
Usta su tvoja mladi pupoljci
Hranicu te vodicom iz kljuna laste
Da ozubatis za kletvu na zlotvora
Da proguces za dobrodusna namjernika
U zivotu treba mudro da sutis

Al rijec ako reknes
Neka bude teska kao svaka istina
Neka bude recena za covjeka

Dosao si ovdje
Gdje je najnezahvalnije bilo doci
Ovdje gdje je najludje bilo stici
Ovdje gdje je ipak najjunackije bilo nici
Jer ovdje se ne zivi samo da bi se umrlo
Ovdje se i umire
Da bi se zivjelo

Sada je kraj pjesme
Sada je moje slovo
Cijelo i gotovo
Paji
Baji

Nikad se necemo rastati mili
Nikada tijelu moga tijela
Nikada duso moje duse
Nikada
Jer treba da zivot produzis
Zivot na zemlji valja da produzis
(Mak Dizdar)

ZAPIS O IZVORU

Rastvorio sam se
I potekao

Potocima

Rijekama

Morima

Sada sam tu

Sada sam tu Bez sebe

Gorak

Kako svom izvoru
Da se vratim?
(Mak Dizdar)

ZAPIS O ZEMLJI

Pitao tako jednom jednog
vrli pitac neki:
A kto je ta šta je ta da prostiš
Gdje li je ta,Odakle je ta
Kuda je Ta Bosna Rekti.
A zapitani odgovor njemu
hitan tad dade:
Bosna da prostiš
jedna zemlja imade
I posna I bosa da prostiš
I hladna i gladna
I k tomu još Da prostiš
Prkosna Od Sna

Mak Dizdar
 

              BOSNA!!!

    "Nema više Bosne, a neće biti ni Bošnjaka, Huseine... Gineš za državu koja   nikad nije postojala niti će."

      "Ima Bosne, beglerbeže i Bošnjaka u njoj! Bili su prije vas i ako Bog da,  biti će i poslije vas!"

ZMAJ OD BOSNE

TAB'IJIN SPJEV O MOSTARU

Buduci si Ti cuvar i ovog i onog svijeta,
Moj Boze, sacuvaj od neprijatnosti grad Mostar!

U dusama gostiju (Mostar) ne ostavlja osjecaje tuga, briga i tudjine,
Njegove zelene poljane pruzaju srcu i dusi raspolozenje.

Jutarnji povjetarac kad pirne, rascvjetava ruze,
Cvijetnjak ljubavi i zelja odzvanja pjesmama hljada slavuja.

Ocaran sam gledajuci drvece sjenovita stasa,
Car njegovih potoka i rijeka obuzima disu koja cezne.

Njegov visoki privlacni luk uporedih s mladjakom mjesecom,
Ovaj neprikosnoveni most napravi graditelj svojim mudrim znanjem.

Most je rijeku uzeo u zagrljaj poput zarkog asika,
Srebrni luk preko rijeke je (nenadmasivi) projekat i djelo.

Njegov povijeni stas lici nebeskom svodu,
Obicaj mu je i posao ovozemne terete prenositi.

Kule na njegova dva kraja su velicanstvene kao planina Kaf,
Sta bi bilo kada bi posjetioci imali snagu kao ptica Anka.

Prijatelji (u Mostaru) su lijepe naravi skromna vladanja,
Poznati su po iskrenosti, i nikoga ne uznemiruju.

Iako se vidi neko prevrtljive naravi, ipak odabiru drustvo,
Graciozna vladanja ljepotice izvrsavaju obecanje.

Gdje god podjem, moja iskrena ljubav razbija mi brigu,
Nema kraja placu i jauku ovog zaljubljenog srca.

U ovom mjestu, o srce, nauci kako se veseli!
Jer se zna red i propis kako se ispija Dzemova casa.

Sve stanovnistvo, o Tab'ija, pijano je od ljubavnog vina,
Koketiranje s pametnom ljepoticom ima svoje cari.

(Tabija)


 

ZASTO SE STAS MOSTARSKOG MOSTA POVIO

Zašto se stas mostarskog mosta povio?
Valjda se i on u dragu kamenog srca zaljubio.

Most je jednook, pa je li mahana? Jedno oko
zaljubljenik ima,
Šta bi tek bilo da sa dva oka gleda?

Zar bi iz ociju danju nocu suze lijevao?
Jer rastanak ako postoji, eto je došao.

Noge mu na zemlji, a glavu ka nebesima digao
Zar je cudo što mu jedan kraj na istoku,
a drugi na zapadu zastao?

Mramor mu je zemljlnu kuglu osjajio,
Nebeski mlijecni put oko mu je ozracio.

Ovako visok luk ne vidje oko svijeta
A vanjština mu izgleda kao d?ga.

Cini se da je usred tekucice srebreni luk svezao
Kule dvije, kao dvije kandže je podigao.
Jedna voda iznad, druga tece ispod njega,
Most, a voda iznad i ispod, o cuda!

Bogu hvala preko njeg' se danju-nocu
može preci,
Ovako divno mjesto zar se na svijetu
može naci?

Tako je visok da ti svekolik' svijet oznaci
Kompas svijeta - ime mu tako nadjeli.

Da mrav ovaj most vidi pomislio bi
Da su ga po Sulejmanovoj naredbi
divovi podigli.


 

Toliko visok luk podsjeca na svod vasione
Eh, ni ljudi ni meleci tako nešto nisu ugledali.

Ima li izvorišta, da od pocetka stalno izlazi?
A danju-nocu svijet kao voda prolazi.

Ljeti, Neretva kao ašik oslabi,
A zimi, o cuda, kao more nadolazi.

Ponekad most u sredini tijesan postaje
A nekad, šta se to dogada, širok i suh ostaje!

Cio svijet pomocu njega mir nalazi
O Gospodaru, od zlih ociju ga ti spasi!

Stvarni most je slika mosta na Ahiretu,
o Medžazijo,
Prijelazi preko njega, šta ti je na Božijem putu
ciniti ti pazi!

Medžazija Sanija Mostarac
(Mostar ? - Mostar 1610)

PRAVO NA BOL I SUZE

Nemam pravo na suze.
A boli me.
Boli.
Nemam pravo da se zalim
i trazim utjehu.
Nikome. Ni od koga.
A trebam.
Kidam paucinu sa riznice sjecanja.
Prebirem po najskrovitijim kutovima.
Sve je jos tu. I dobro i zlo.
Djetinjstvo.
Una.
Prva mladost.
Una.
Opet sam u Novom.
Ljeto. Citav grad na korzu.
Basket na skolskom igralistu.
Matematika. Fizika.
Zrak prezasicen mirisom lipa ulazi
kroz prozore ucionica
i kida koncentraciju.
Bjezimo sa casova.
Pijemo vino na terasi hotela.
Malo je reci sreca.
Budim se iz pozlacenih snova, iznenada.
Naviru pitanja.
Kome sada mirisu lipe na keju?
Ko je na korzu?
Ciji je hotel?
A "Sloboda"?
I da li place moj grad?
Ako place, da li zbog onih
koji su ga oskrnavili,
popljuvali i osakatili
ili zbog nas koji ga zaboravljamo.
Koji smo ga izdali.
Otisli da se ne vratimo.
Prljavi svijet i pare.
Odraz beznadja u ogledalu; svakodnevnica.
I sve manje duse.
A Una? Kome Una?
Ne, nemam pravo na suze.
Nemamo.
Niko od nas.
(Mehmed Bahtic)

PJESMA SARAJEVU

Ja uzdišem kada se spomene mladina Sarajeva:
mene je spržila vatra tuge za rastankom od Sarajeva.

Samo u raju može biti njegova voda i zrak.
Kamo, srce, na cijelome svijetu grad ravan Sarajevu!


 

Kada dodje proljece, procvate svukud cvijece;
u rajski perivoj se pretvore ružicaste bašte sarajevske.

Zar je cudo ako ga raju prispodobim?
Sarajevska mladina si rajski mladici s Ridvanom.

Misliš da su rajske ljepotice stale po obali Kevsera
kada na Bendbašu izadje sarajevska mladina.

Baci jedanput pogled po šeheru, kada iscvate behar;
izgledace ti da je svaki zakutak cistim svjetlom ispunjen.

Vrtovi lijepi, voda lijepa i ljepotice mile, sve na jednom mjestu.
Ne daj, Bože, nikakve mane Sarajevu.

Neka ga uzvišeni Bog cuva od svih nesreca;
nek bude uništen neprijatelj Sarajeva, ako ga bude bilo!

Mejli (Mehmed Kuranija 1713-1780)

SLOVO O MAKU DIZDARU

Često slutim Maka
kako iz Mraka
Tamu vatre na usnama nosi
i u Kuću nam donosi
Svjetlost neku
kao Rijeku
kao Slovo

Odvojeni od svojih Života
mi smo samo Grumen zemlje
urasli u Vrisak
urasli u svaki Zagrljaj

Slovo bi da Bol postane
i da se Vrati tamo
odakle je sve krenulo
u Život da se vrati zemni
(Meho Baraković)

NADA

Da su sve stvari jednom započete
dovršene
Svijet ovaj ne bi bio
tek malena oaza u pustinjama
Ruža bi isklesala lik iz glogova trna
Vitka linija muzike što sniva
kozmičku ravnodušnost sačuvala b
i maloga artistu na žicama
od pada


Da su sve stvari jednom započete...
za ambis ne bi bilo mjesta
svaka bi ruka dosegla nekog
i svaki neko imao bi znamen
vlastita savršenstva


Da su sve stvari jednom započete
dovršene
svijet ovaj ne bi bio
zadnji prag za vječnost
a na pragu snivala b
i tvrdokorna suština
bivša putovanja
(Melika Salihbeg Bosnawi)

ISKUSTVO ME NAUCILO...

Iskustvo me naucilo da ono sto se ne moze objasniti samome sebi, treba govoriti drugome. Sebe mozes obmanuti nekim djelom slike koji se nametne, tesko izrecivim osjecanjem, jer se skriva pred mukom saznavanja i bjezi u omaglicu, u opijenost koja ne trazi smisao. Drugome je neophodna tacna rijec, zato je i trazis, osjecas da je negdje u tebi, i lovis je, nju ili njenu sjenku, prepoznajes je na tudjem licu, u tudjem pogledu, kad pocne da shvata. Slusalac je babica u teskom porodjaju rijeci. Ili nesto jos vaznije. Ako taj drugi zeli da razumije.

(Mesa Selimovic, Tvrdjava)

KAKO SU LJUDI NESAVRSENI

Kako su ljudi nesavrseni. U svemu. Ne mogu da zive sami, postoje samo kao jedna polovina. Drugu traze u zeni u drugom covjeku u lazi. Potrebna mi je ta druga polovina a o njoj nista ne znam. Drugi covjek je zatvorena kutija i nista iz njega nece izaci ako to on ne zeli. Mi mozemo da stojimo pred tajnom danima, nista nam se nece otkriti. Nepotpuni smo a zatvoreni. Postali smo neprirodni, odvojili smo se od sebe kakvi smo bili nekad, ko zna kakvi, izgubili smo nevinost. Ljudi misle zlo jedan drugom.
Trebali bi da se vratimo prirodi i njenoj cistoti. Postajao je neki filozof koji je to predlagao ljudima. Nisu ga poslusali.
(Mesa Selimovic, Ostrvo)

KAKVI SU LJUDI BOSANCI?

Pametni su ovo ljudi. Primaju nerad od Istoka, ugodan život od Zapada; nikuda ne žure, jer sam život žuri, ne zanima ih da vide šta je iza sutrašnjeg dana, doci ce što je odredeno, a od njih malo šta zavisi; zajedno su samo u nevoljama, zato i ne vole da cesto budu zajedno; malo kome vjeruju, a najlakše ih je prevariti lijepom rijeci; ne lice na junake, a najteže ih je uplaštiti prijetnjom; dugo se ne osvrcu ni na što, svejedno im je što se oko njih dešava, a onda odjednom sve pocne da ih se tice, sve isprevrcu i okrenu na glavu, pa opet postanu spavaci, i ne vole da se sjecaju niceg što se desilo; boje se promjena jer su im cesto donosile zlo, a lako im dosadi jedan covjek makar im cinio i dobro. Cudan svijet, ogovara te a voli, ljubi te u obraz a mrzi te, ismijava plemenita djela a pamti ih kroz mnoge pasove, živi i nadom i sevapom i ne znaš šta nadjaca i kada. Zli, dobri, blagi, surovi, nepokretni, olujni, otvoreni, skriveni, sve su to oni i sve izmedu toga. A povrh svega moji su i ja njihov, kao rijeka i kaplja, i sve ovo što govorim kao o sebi da govorim.
A mi nismo niciji, uvijek smo na nekoj medi, uvijek neciji miraz. Zar je onda cudno što smo siromašni? Stoljecima mi se tražimo i prepoznajemo, uskoro necemo znati ni tko smo, zaboravljamo vec da nešto i hocemo, drugi nam cine cast da idemo pod njihovom zastavom jer svoje nemamo, mame nas kad smo potrebni a odbacuju kad odslužimo, najtužniji vilajet na svijetu, najnesretniji ljudi na svijetu, gubimo svoje lice a tude ne možemo da primimo, otkinuti a ne prihvaceni, strani svakome i onima ciji smo rod, i onima koji nas u rod ne primaju. Živimo na razmedi svjetova, na granici naroda, svakome na udaru, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi istorije, kao na grebenu. Sila nam je dosadila, i od nevolje smo stvorili vrlinu: postali smo pametni iz prkosa.

Šta smo onda mi? Lude? Nesrecnici? Najzamršeniji ljudi na svijetu. Ni s kim istorija nije napravila takvu šalu kao s nama. Do jucer smo bili ono što želimo danas da zaboravimo. Ali nismo postali ni nešto drugo. Stali smo na pola puta, zabezeknuti. Ne možemo više nikud. Otrgnuti smo, a nismo prihvaceni. Kao rukavac što ga je bujica odvojila od majke rijeke, i nema više toka ni ušca, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije. S nejasnim osjecanjem stida zbog porijekla, i krivice zbog otpadništva, necemo da gledamo unazad, a nemamo kamo da gledamo unaprijed, zato zadržavamo vrijeme, u strahu od ma kakvog rješenja. Preziru nas i braca i došljaci, a mi se branimo ponosom i mržnjom. Htjeli smo da se sacuvamo, a tako smo se izgubili, da više ne znamo ni šta smo. Nesreca je što smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i necemo iz nje. A sve se placa, pa i ova ljubav. Zar smo mi slucajno ovako pretjerano mekani i pretjerano surovi, raznježeni i tvrdi, veseli i tužni, spremni uvijek da iznenadimo svakoga, pa i sebe? Zar se slucajno zaklanjamo za ljubav, jedinu izvjesnost u ovoj neodredenosti? Zar bez razloga puštamo da život prelazi preko nas, zar se bez razloga uništavamo, drukcije nego Ðemail, ali isto tako sigurno. A zašto to cinimo? Zato što nam nije svejedno. A kad nam nije svejedno, znaci da smo pošteni. A kad smo pošteni, svaka nam cast našoj ludosti!  (Meša Selimovic)

OVDJE SAM POSTAO, OVDJE CU NESTATI

Ovdje sam postao, ovdje ću nestati. Ovdje sam ugledao i nebeski beskraj i pučinu na kojoj mi se oko odmara, i ovo ne bih zamijenio ni za jedan kraj na svijetu. Ljepših možda ima, dražih nigdje.
Ovaj kraj, to sam ja, to je moj život i moja ljubav, to je moja kolijevka i moja grobnica, moj početak i moj svršetak. Znam svaki prevoj, svaki ugib, svako uzvišenje na ovom vidokrugu, znam svaki miris što se javi od proljeća do zimske bure. Znam svaki preliv svjetla, od ružičastih jutara do crvenih sunčevih zalazaka, od pamučnih oblačića do tmastih oblačina što najavljuju nevrijeme.
A sve je to moje, kao moje vlastito tijelo, i još više i još važnije, jer je to nešto vječno što me je prihvatilo, privezalo, obilježilo, sebe sa mnom, mene sobom. Zato ne mogu reći: Volim svoj zavičaj. Kao što ne mogu reći: Volim svoje tijelo. Mnogo je tačnije ako kažem: Živim s njim, bez njega moj život ne postoji...
(Mesa Selimovic, Ostrvo)

PROSLOST I SUDBINA...

Zar niko ne moze da pobjegne od svoje proslosti? Zar ljudi moraju da se okrecu u krugu, nesposobni da izmijene sudbinu koja im je unaprijed odredena? I koliko je krvno i psiholosko naslijedje sreca ili nesreca, napredak ili zaustavljenje.
(Mesa Selimovic, Krug)

RUZNO DOBA

Cetrdeset mi je godina ruzno doba: covjek je jos mlad da bi imao zelja a vec star da ih ostvaruje. Steta sto nemam deset godina vise pa bi me starost cuvala od pobuna ili deset godina manje pa bi mi bilo svejedno. Jer trideset godina je mladost, to sad mislim, kad sam se nepovratno udaljio od nje, mladost koja se nicega ne boji, pa ni sebe.
(Mesa Selimovic, Dervis i smrt)

SMATRAO SAM DUZNOSCU...

Smatrao sam duznoscu i srecom da sebe i druge cuvam od grijeha. I sebe, uzalud je kriti. Grijesne misli su kao vjetar, ko ce ih zaustaviti. U cemu je poboznost, ako nema iskusenja koja se savladavaju? Covjek nije Bog, i njegova snaga je bas u tome da suzbija svoju prirodu, tako sam mislio...Sad o tome mislim drukcije...Svijet mi je odjednom postao tajna, i ja svijetu, stali smo jedan prema drugome, zacudjeno se gledamo, ne raspoznajemo se, ne razumijemo se vise...
(Mesa Selimovic, Dervis i smrt)

SMIJESNO JE MOZDA..

Smijesno je mozda, bio sam covjek s onim od juce i hocu da budem covjek s ovim od danas, drukcijim, mozda i suprotnim ali me to ne buni jer covjek je promjena a zlo je ako ne poslusamo savjest kad se javi.
(Mesa Selimovic, Dervis i smrt)

SVE JE MOGUCE...

Sve je moguce, sve je na dohvat ruke, samo se covjek ne smije predati. Tesko je dok se ne odlucis, tada sve prepreke izgledaju neprolazne, sve teskoce nesavladive. Ali kad se otkines od sebe neodlucnog, kad pobjedis svoju malodusnost, otvore se pred tobom nesluceni putevi, i svijet vise nije skucen i pun pretnji.
(Mesa Selimovic, Dervis i smrt)

TREBALO BI UBIJATI PROSLOST

Trebalo bi ubijati proslost sa svakim danom sto se ugasi. Izbrisati je, da ne boli. Lakse bi se podnosio dan sto traje, ne bi se mjerio onim sto vise ne postoji.
Ovako se mjesaju utvare i zivot, pa nema ni cistog sjecanja ni cistog zivota.
(Mesa Selimovic, Dervis i smrt)

TRI VELIKE STRASTI

...postoje tri velike strasti, alkohol, kocka i vlast. Od prve dvije ljudi se nekako mogu izlijeciti, od trece nikako. Vlast je najveci porok. Zbog nje se gine, zbog nje se gubi ljudski lik. Neodoljiva je, kao carobni kamen, jer pribavlja moc. Ona je duh iz Aladinove lampe, koji sluzi svakoj budali koja ga drzi. Odvojeni ne predstavljaju nista; zajedno, kob su ovog svijeta. Postene i mudre vlasti nema, jer je zelja za moc bezgranicna. Covjeka na vlasti podsticu kukavice, bodre laskavci, podrzavaju lupezi, i njegova predstava o sebi uvijek je ljepsa nego istina...
(Mesa Selimovic, Tvrdjava)

ZELJA ZA MOCI...

Sasvim je drukcija zelja za moci koja se sastoji u pomaganju ljudima, koja pobjeduje ljubavlju, koja podstice na sporazumjevanje. To je velika moc, kojoj bi se mogli nauciti svi ljudi i koja bi zlo ucinila nemogucim. S takvom moci covjek nije zrno pijeska, nije nevazan.
Ne moze da govori o tome postoji li neko vrhovno bice ali je sigurno da nase ljudske stvari niko nece urediti ako ih ne uredimo mi sami. Cekati spas i traziti utjehu u nekoj nadnaravnoj sili sto ljudi uzaludno cine hiljadama godina, znaci ustvari priznati beznade i ne uciniti nista da bude bolje medju ljudima…
(Mesa Selimovic, Tvrdjava)

ZNAS LI PRIJATELJU KAKO MIRISE SARAJEVO?

Miriše Sarajevo poput prelijepe stidljive djevojke.
Poput stare hanume sa Vratnika.
Miriše šamijom moje nane.
Miriše somunom ramazanskim.
Miriše Tabijom i barutom topa tabijskog.
Miriše Miljackom, Bembašom, ćuprijama.
Miriše bolan prijatelju, osjeti i ti malo.
Miriše džamijom i minaretom, miriše crkvom,
Sinagogom i sahat-kulom starom.
Miriše Saračima i Kovačima, Sedrenikom i Bistrikom.
Miriše prijatelju, stani malo pa miruhni.
Miriše vodom sa Sebilja i drugih česmi.
Miriše ćevapima, burekom, sirnicom, krompirušom.
Miriše kahvom prženom, osjetiš li ?
Miriše bakrom i kalajom, miriše kaldrmom.
Miriše ljudima stranim i domaćim, poznatim i nepoznatim.
Miriše prijatelju Sarajevo i krvlju i suzom,
Suzom majke koja je sina dala
Da bi ti danas mogao mirisati Sarajevo.
Zato stani pa duboko udahni,
Osjetit ćeš još više nego što ti rekoh,
Jer još više i ljepše miriše Sarajevo
Prijatelju moj.
(Muris Neimarlija)

B O S N A

(Mehmed Meša Delić)

(Joj, Bosno, čemerna u suzi vremena!)

Bosna, reci da nastane ljubav!
Bosna, kaži, rekao si čemer!
Bosna, veliš, rekao si rane!
Bosna, ti je gnijezdo kukavica!
Bosna,, ti je mezarje šehida!

Bosna ti je meraja
na kojoj odmaraju
vitezovi i gazije!
Bosna ti je beg i čardaklija...

Bosna, reče tvoj je,
samo kalem,
Bosna, zna se:
stećci, ćuprije, crkve, džamije...

Bosna, misliš,
tvoji su svatovi,
Bosna, zna se:
sve su tvoje kćeri,
Bosna zna se:
sve su tvoji sinovi...

 

Slijepilo se vjekovima
nad Bosnom nadnijelo.
Ne može glavu, držati uspravno.
Nebo tijesno, lešinara puno.
Bože, što izleže takve gade,
da na Bosnu pokazuju kandže?!
Vijekovima stezali je teljezi
o rebra lomili se bedemi!

Đe je zulum kad u Bosni nije?!
Joj, otkud majke,
a nigdje sinova!?
Otkud otac,
bez šarpelja puna?
Čemu kulaš praznijeh bisaga,
šta će mlinar bez zrna meljaje
i mujezin bez munare?
Trava raste,
kosci u muhadžirluku...

Šta je tvrdo ako Bosna nije?!
Udarena, u glavu čaknuta,
Odnosila bitke dušmanima.

Bosna, opet ćup zlata.
Bosna, kažeš puna sevdaha.
Bosna, četnik Drinu zakrvavi.
Bosna, ustaša obori Most Stari...

 

Bosna ti je,
jebi ga, bezbeli,
Bosna, kaldrma i golo poštenje.
Sve pristoji,
zmije i poskoci,
a izvori čopori vukova;
sva joj sela Prkosi i Trnjaci...
Svako ima kukuruzne pure,
divne kuće, razevi krovovi,
u dolapu kašike drvene,
verige se puše varenikom,
ispod sača, crveni se proha,
o ekseru išarana tambura,
ispod kuće bašča beharna...
Oranice, polja poširoka,
gaće jedne, a puno čeljadi,
puno strina i tetaka.

O Uskrsu svakom po jaje,
o Bajramu svakom gorabija,
o Božiću svakom peka mesa
Krsna Slava Tefter - Veresija
na godinu svakome opanci,
i još k tom, jebi ga,
oprosti, halali.
Svakom cura vita stasa,
svakoj curi momak stasiti...

 

Sad je Bosna Sunce izlazeće
u Slobodi ranama da svijetli;
ozidana kostima srebreničkim,
prepečena tabanima izbjegličkim,
izlivena u saći ljevaca,
zadojena venom vjernika,
nazubljena kamom četnika,
namirisana barutom ustaša,
naoštrena plećima radnika,
umivena garom rudarskim,
obuvena oputom vremena...

Takvu Bosnu, opeglat` ne mogu,
takvu Bosnu, prejašit ne mogu,
takvu Bosnu, oraše granate,
takvu Bosnu, sokoli nadlijeću...

Zalivena krvlju, razbratimljena,
takve Bosne na svijetu nema;
jer je Bosna Alejkum - Selam,
jer je Bosna, uvijek Isus hvaljen,
jer je Bosna, Bog ti dao zdravlje,
jer je Bosna, DOMOVINA
onima koji je vole...!