Povodom 25. novembra 

DOMOVINO, SRETAN TI PRAZNIK! 

Bosna žubori   (Musa Ćazim Ćatić )

Bosna žubori; nad pitomim krajem
Anđeo mira širi laka krila -
I lahor pirka, ko da sitnom cvijeću
Mistične priče šapće večer mila.
Bosna žubori i ko rujne usne
Cvijetne tiho obalice ljubi,
Pa tamo negdje, poput moje misli,
Kraj tvog se dvora u daljini gubi.

Bosna žubori, a s barčicom mojom
Nestašno sitni igraju se vali;
Ah, čini mi se, moj anđele, tako
Da ljubav tvoja srcem mi se šali.

Zapis o Bosni    ( Mak Dizdar  ) 

Pitao jednom tako jednoga vrli pitac neki
A kto je ta šta je ta da prostiš
Gdje li je ta
Odakle je
Kuda je
Ta Bosna
Rekti

A zapitani odgovor njemu hitan tad dade:
Bosna da prostiš jedan zemlja imade
I posna i bosa da prostiš
I hladna i gladna
I k tomu još
Da prostiš
Prkosna
Od
Sna.        

 

B o s n a      (Nedžad Ibrišimović)

Bosna, to je jedna dobra zemlja.
Kad plače klobućaju kiseljaci.
Sagni se i pij, niko se ne ljuti.

U Bosni ima jedna tišina.
U tišini jedna njiva.
U toj njivi obeharalo stablo.

Zimi Bosna po svu noć srebrom zvoni.

Bosna ima Bosanaca.
Kad Bosanac liježe na počinak
On polako glavu spušta na zemlju
Da zemlju ne povrijedi.

Bosna ima majku.
Majka se popne na brdo iznad pruge
Pa mahne mašinovođi.
Majka mahne masinovođi, a lokomotiva vrisne.

Bosna ima kuću
U kući živi starica
Njen smjeh je ajet o džennetu.
Skloni obuću kad prelazis Unu, Savu, Drinu
Operi noge u rijekama
Bosna je ćilimom zastrta.  

Bosni    ( Enver Čolaković )

O Bosno moja, o jado moja, o zemljo moja!
O ti moj kameni i bijedni kršu
s kozama, panjima a mršavim konjima,
čija su leđa oglodali samari,
čije su noge iskrivili sjenari
kad su s planina kroz duboki snijeg
vukli teret težak, sitnom blagu hranu.
O ti moj gladni sušićavi raju
koliba, bunjišta, horoza i jare,
tebe ubijaju. Hoće da te nema
i stide se tebe. Tebe, Bosno majko! 

I nije šuma, tvoj sjajni ogrtač,
bilo prvo Božansko ruho što vidjeh,
i nisu tvoji crni dijamanti
iz Kaknja, Breze, Zenice i Kreke
bili prvi nakit što me zimi kiti -
volim te i plačem, i plačem,
ali ne nad grobom
jer ti mrtva nisi,

nego nad sudbinom, nad sramotnim trenom,
I nad tvojom djecom, nad tom jadnom rajom.
Bosno moja, moje tugovanje,
Bosno moja - tužno robovanje!
Bosno moja - ti ropkinja nisi,
dok planinom tvojom gorštak hodi,
dok u tebi živi pjesma o slobodi,
dok klokoće mandra u kotlu ijednom,
dok rijeke teku i potoci tvoji,
koji u žuboru, u svom vječnom pjevu
u doline nose pjesmu, koja bodri
i - premda žalosno - ipak pjeva, pjeva,
pjeva našu pjesmu,
pjeva pjesmu Bosne,
pjeva sevdalinku.
Bosno moja, moje tugovanje,...

Bosna  ( Enes Kišević )

Ti nisi više san
Ti si suza iz sna
Bossanium moja
Bossnium moja
Bolna mi ne bila.

Ti privjesak ničiji nisi.
Ni čest. Ni prćija.
Bosna si bila.
Bosna ćeš biti.
Bosna bosanska sva.
Osvajača tvojih silnih
Tko više i imena zna?
A ti si i dalje
Bossana moja
Bosna bosanska sva. 

Bisseno, Bosseno,
Bosno moja,
Tko te svojatao ne bi
Kad su i voda i ptica
I cvijet
Bivak našli u tebi.

Ginut će za tebe
Bošnjak tvoj
Ma bila pod noktima sva
Da nikada više.
Bolna mi ne budeš
Suzo moja iz sna.

Đerzelezu Ale  (Enver Čolaković,16.oktobar 1950.)

Osedlaj najbržega ata,
najoštriju sablju opaši,
s majkom halali se brzo
i kreni, Đerzelezu Ale!
Prašinu otresi sa ruha
i čupavu podigni kosu
s očiju umrlih davno,
pa hitro izjaši iz groba
u borbu za opstanak Bosne!
U Džennetu ne miruj više,
ako si mu'min i junak,
majčine ne gledaj suze,
ako si ponosni Bošnjak.
S nebeskih kad modrih visina
snesu te meleki amo
do tvoga zapuštenoga groba,
nek at te već osedlan čeka.
Potegni buzdovan i sablju,
pa jurni kroz prašnjavu Bosnu
i gledaj, i bori se, Ale!
Nek te ne začude gladni,
poniženi, jadni i bosi
Bošnjaci u izlizan jaram
zapregnuti, kada ih spaziš.
Nek te ne začudi, Ale,
što nećes čaršije naći,
ni kule begovske, hane,
ni tople hamame, ni žene
u žaru, il feredži crnoj.

Nek te ne začudi, kada
u džamiji mjesto džemata
pronađeš konje i ovce:
to narodu oteti mal je
kog šejtanu daju u danak.
Ti samo razmahuj sabljom
i jaši kroz prašnjavu Bosnu,
neka te očaj bar vidi
i u tebe nasluti spas.
Kad dušmanin zaišće sablju
buzdovan i s prsa ti toke
i zlatni sahat i saruk
pa čak i kosu sa glave,
nedaj mu, nedaj mu, Ale,
već nastavi kružiti Bosnom.
Kad kao šugavi prosjak
u Džennet se materi vratiš,
reci joj: Ne strahuj majko
za svoga sina junaka,
veći su veći i jači Đerzelezi
danas Bošnjaci i hrabrije
danas se bore
jer žive i prkose vragu
dok smrt mu opaku slute.

 

Bosna i Hercegovina - moja domovina    (Adla Velagić)

Virim kroz prozor otvorene duše i gledam u bezdan.
Tišina vrišti poput glasova vječnih besmrtnika.
Budi moj san. San koji živi kao vječno svjetlo.
San, koji se zove Bosna.

Ona, čiji je život sjedio na ivici otvorenog prozora i gledao smrt u oči.
Život, koji danas treperi u očima neznanih duša jedne domovine.
Moje domovine.

Još jednom ću se sjetiti svega što nam je dala.

Svake noći prosute po nebeskom svodu, svake želje za novim svitanjem.
Neke duše, sretne u vjeri života, ili možda onog što je svima uvijek i bila -jedna vječna ljubav, vječna majka.

Na kraju ću ipak ugledati svoje osjećaje razlivene po papiru i shvatiti da za Bosnu riječi ne postoje.

Svaka je sitna i nevidljiva i ne može obuhvatiti bujicu mojih misli.
Mada vrijedi pokušati. Mada vrijedi voljeti ono neopisivo.
Domovinu.
I onda, kad zatvorim oči vidjet ću njenu bol, ali ću je pustiti da ostane nezaboravna.

Vidjet ću prkos u životu i smrti.
Vidjet ću ono što postoji, ponosno i besmrtno - Bosnu.

 

B o s n i

(Povodom uredbe o ukidanju službenog naziva - Bosna)

Ubijaju te. Smrtnu ti izrekoše osudu.
Tebe više ne smije biti.
I uspomenu valja čak kriti
na tebe.
O, Bosno moja, o, jado moja, o, zemljo moja,
majko i nano i neno!
Zemljo, ti crna crnice prhka
iz koje niče snijetljivo klasje
i nekad - kad su opake suše
stabljike krhke, žute, polusvele -
namjesto bujnih i zelenih šuma
kukuruza...

O, ti moj kameni i bijedni kršu
s kozama, panjima, mršavim konjima,
čija su leđa oglodali samari,
čije su noge iskrivili sjenari
kad su s planina kroz duboki snijeg
vukli težak teret, sitnom blagu hranu.
O, ti moj gladni sušičavi raju
koliba, bunjišta, horoza i jare,
potoka, što pjesmom svog vječitog toka
neveselu našu sevdalinku poju,
pjevaju poravno, mada nije ravno
ništa u tebi, neg zgurena brda,
povijena leđa i kvrgave šake.
Tebe ubijaju. Hoće, da te nema
i stide se tebe. Tebe, Bosno, majko!...

U tebi nisam ugledao sunca,
tvojom me riječju ne uspava majka
u bešici prostoj kraj ognjišta crna
uz klokot žute na vergili pure...
 

I nije šuma, tvoj sjajni ogrtač
bilo prvo ruho božansko što vidjeh,
i nisu tvoji crni dijamanti
iz Kaknja, Breze, Zenice il Kreke
bili prvi nakit, što me zimi kiti -
ipak te volim, i plačem, i plačem,
ali ne nad grobom,
jer ti mrtva nisi,
nego nad sudbinom, nad sramotnim trenom
i nad tvojom djecom, nad tom jadnom rajom,
koja dozvoljava da te tako hule!

Bosno moja, moje tugovanje!
Bosno moja - tužno robovanje!
Bosno moja - ti ropkinja nisi,
dok planinom tvojom gorštak hodi,
dok u tebi živi pjesma o slobodi,
dok klokoće mandra u kotlu ijednom,
dok rijeke teku i potoci tvoji,
koji u žuboru, u svom vječnom pjevu

u doline nose pjesmu, koja bodri
i - premda žalosno - ipak pjeva, pjeva,
pjeva našu pjesmu,
pjeva pjesmu Bosne,
bijene, ponosne,
pjeva sevdalinku:
Bosno moja, moje tugovanje,
Bosno živa, Bosno vječno živa!...

MOJA I TVOJA DOMOVINA   ( Salih Čavkić )

U srcu Balkana,
iskovana od planina,
odjevena šumom,
začinjena cvijećem
i mirisom ljiljana i jasmina,
bez ravnica
osim nekoliko kraćih polja
i rječnih dolina, usjeklina,
pećina i mnoštvom potoka
i rijeka koje se na trenutak pojave
iz svojih klisura i dubina,
leži zemlja Bosna i Hercegovina.

Skrnavljena, porušena, pogorena,
hiljade puta prevarena,
vjekovima pljačkana, izrabljivana,
krvlju i suzama natopljena,
zemlja naših djedova, Bosna i Hercegovina
Od Une do Drine, od Save do Neuma
i Jadranskog Mora, prostire se domovina moja.
Iz njedara njenih k'o srčane žile
teču prema jugu i sjeveru rijeke sinje,
Una sa Uncem i Sanom,
sinom i kćerkom svojom,
dijeli Bihać i Bosansku Krupu,
teče prema Bosanskom Novom,
prihvata Sanu,
prema Bosanskoj Dubici obilazi Kozaru,
potomu ravnicom krivuda,uz granicu samu,
i kod Jasenovca sliva se u Savu.
Istočno od Une,
tutnji i vileni,
Vrbas sa Ugrom i Vrbanjom,
Pliva ga plijeni.
Tamo malo dalje u centru samom
ovjekovječena imenom ljepotom i slavom.
Jedno drago ime sa puno ponosa,
kao i kolijevka naša zove se Bosna.
Zenicu i Doboj po sredini djeli
da kod Šamca i Savu oplemeni.
Južno od Bosne, Neretva klisure siječe,
u mjesečevom luku okolo Prenja na jug skreće,
pod Veležom smješka se Mostaru,
ispod Gabele pogled na tvrđavu staru.
Malo dalje nastupa u horu
i svoju vodu predaje Jadranskom moru.
Na istoku poznata svima,
kao lopov granicom tutnji, zovu je Drina.

Iskovana od planina, odjevena šumom,

mirisom ljiljana i jasmina u srcu Balkana,

moja i tvoja Domovina Bosna i Hercegovina.
 

Iz grobova ustaju... (Iz zbirke pjesama "Planeta Sarajevo"od Abdulaha Sidrana)

Silaze u grob ko djeca bezazleni,
Bosanski Muslimani.

U progon odlaze,

ko djeca lakovjerni,
Bosanski Muslimani.

U progon, u grob, ko djeca neoprezni,
odlaze, silaze,
Bosanski Muslimani

Pogledaj sad! Iz progona, sa daljina,
iz izgnanstva, sa strašina, vraćaju se -
dobri Bošnjani!
 

Ozbiljna lica, iz grobova ustaju,
u vjeri čvršći,
dobri Bošnjani.

Jakog srca,iz grobova ustaju,
u duši ljepši,
dobri Bošnjani.
 

Iz grobova ustaju,
u duhu jači, jači i žešći,
dobri Bošnjani.

Kako ih je, Bože, malo ostalo,
a kolika, Bože, svjetlost pobjede,
sa lica im zrači!