185. U mjesecu ramazanu počelo je objavljivanje Kur’ana, koji je putokaz ljudima i jasan dokaz Pravoga puta i razlikovanja dobra od zla. Ko od vas u tom mjesecu bude kod kuće, neka ga u postu provede, a ko se razboli ili se na putu zadesi, neka isti broj dana naposti - Allah želi da vam olakša, a ne da poteškoće imate - da određeni broj dana ispunite, i da Allaha veličate zato što vam je ukazao na Pravi put, i da zahvalni budete.

186. A kada te robovi Moji za Mene upitaju, Ja sam, sigurno, blizu: odazivam se molbi molitelja kad Me zamoli. Zato neka oni pozivu Mome udovolje i neka vjeruju u Mene, da bi bili na Pravome putu.

Postovani dzemate, esselamu alejkum i dobro nam dosli. Bajram serif mubarek olsun, zele vam BH – Studenti  i mladi.
Dragon nam je da ste izdvojili svoje vrijeme I oludcili provesti ga ovdje, zajedno sa nama i obogatitinase vecerasnje druzenje.
Cucemo zanimljive i saljive anekdote, kratak tekst o Bajramu naseg pozbatog pisca Hadzema Hajdarevica I naravno ilahije u izvedbi hora IKB – a  

Jedna kratka retrospektiva poznatog bosansko-hercegovackog knjizevnika Hadzema Hajdarevica na vlastito djetinjstvo I dozivljaj Bajrama. Bajram nekad i sad
Pocinci na dugom putu ka raju (Hadzem Hajdarevic) 

Blagdani. Nacas se u stvarima pocnu prepoznavati umiveni pejzazi vjernikove duse. Blagdani se posebno utiskuju u djecija sjecanja. Potom ih, u odraslim samocama, cujemo kako kucaju o hotelske prozore, kaplu na radni sto, vrijeze se u krvi I svenu cega se misao taken. Tada I najtvrdokorniji pristaju na svoju pritajenu patetiku. Dodu blage majcine ruke. Miris ruzina soka. Bubnjanje roditeljskog srca na  djetinjenjem celu. Otac. Rijeci koje gore. Tuge kao odbrane od jednoga i hiljadu jednoga trena samoce. Sve ode kao putokaz k poluzaboravljenim zavicajima svijesti. Bajramska jutra pamtim po ocevoj zurbi da na vrijeme stigne u dzamiju i majcinoj brizi da sve bude potaman. Kao da je za bajram imao poseban sapun, posebne mirise, cipele. Otac bi otisao, a ja bih ostajao s majcinim pricama : „ Fala Bogu doceka se i ovi Bjaram…”. Slijedilo je moje obavezno kupanje. Obukao bi se bajramski poklon. Ne bi ni na kraj pameti bilo da izbjegnem po koji namaz. Majka je ponavljala kako i kome da cestitam Bajram: „Najprije baba poljubi u ruku, ovako, bajram mubarecula, babo, i spustaj celo na ruku, jos jednom poljubi, onda pridi hodzi, adzu, strinama…“ Bajrami su tih godina uglavnom dolazili u zimskim mjesecima. Prvo Ramazanski. Potom Kurban – Bajram dva mjeseca i koji dan vise poslije. Potom su vise odlazili, no sto su dolazili. Hurmasice, baklava, serbeti, upakovani komadi mesa za dijeljenje u kurbanbajramske dane, bajramovanje – vremenom su postale metafore prvih spoznaja, uvijek drugcije dozivljavanih osjecaja. I danas, kad se u bajramsko jutro i sam spremam poci u dzamiju i kad se dusa poraduje svojemu prazniku, sjetim se Bajrama iz djetinjstva. Sad su Bajrami u ljetnim i proljetnim mjesecima. Blize su zimi. Sve se vise u godinama. Oblacim bijelu kosulju, odijelo, uglacane cipele. Kao otac. Sitnim novac za djecu prijatelja. Kao otac. Sa zenom popijem kahvu, kupim djeci bajramske poklone, odlazim s drugima “dijeliti” Bajram. Kao otac. Drugcije nekako koracam I svecanije ulazim u isti dzamijski proctor. A sarajevske munare kao usklicnici u nikad dovoljno dokucenoj sintaksi Boga. Ezani. Kao da se u svemu ponasam kao otac. Kao sam ja. Kao da to cinim vec punih cetrnaest stoljeca. Bajramski dani , blagdani vjerniku dodu kao lijek za zaborav. Za svakidasnju zurbu. Kao pocinak na dugom putu ka raju. 

U dergjahu mog srca 

U dergjahu mog srca

Jedna r'jec - imam kuca:

La ilahe illallah,

La ilahe illallah.

Sto je vise govorim,

Za njom vise ozednim.

La ilahe illallah!

Vali mora zelenog,

Kriju skoljku srca mog.

La ilahe illallah...

Nikom ne dam horove,

Stono prave grozdove.

La ilahe illallah!

Niko vidjeti nece,

Sedef kako se mece.

La ilahe illallah...

La ilahe illallah!

Niko saznao nije,

Grubi oklop sta krije,

La ilahe illallah!

Junuz-Dzemal govori,

Asik Dzemal govori

Dok u njemu krvca vri:

La ilahe illallah!

Jedan Allah - Jedan je,

Jedan Allah - Jedan je,

Nejma vece istine,

La ilahe illallah... 

Poslusajmo jednu kratku anektodu uvazenog pisca Alije Nametka 

TUTURUZA I ŠEH MECO

Tuturuzu je Meco zapazio na jednom iftaru: mogao je pojesti
gotovo kao i on, šeh Meco, ali nije znao kako treba jesti. Kad su
izašli od domaćina, uputio se s njime i objašnjavao mu:
- Kad vidiš pred iftar da nekoliko Ijudi ide u skupu uz jedan
sokak, pridruzi im se i ti. Kad se zastave pred nekim vratima, ti
vrata otvori i odmah uskoči u avliju. Viči im: "Hod'te, bujrum !"
-Kako ću ih zvati kad ni mene nije niko zvao?
- Šuti, herif jedan! Slušaj što ti se govori i pamti! Oni će
Unići u avliju, domaćin će izaći pred njih i pozvati ih, a ti prvi
. uskoči u hajat pa im primaj ćurkove ili kapute, okreći im obuću,
a ako je Ijetno doha, bezbeli neće nista skidati sa sebe osim
obuće. Ti prvi ulazi u sobu!
- Ama kako ću kad nisam pozvan?
-Pozovi se sam! Uniđi! Ako bude ko mlađi,ostani za vratima,
a ako još nije prostrta sofra, vidjćeš na škrabiji složenu sofrabošču.
Razloži je, prostri je po podu, a Onda se obazri hoće Ii se
jesti sa sinije ili tevsije demirlije. Raširi santrač pa metni na nj
demirliju iIi položi siniju. Ne daj domaćinu da se sjeti da nisi i ti
pozvan. Uzimaj kašike i meći ih na sofu, samune komadaj i
stavljaj pred svakoga đi će ko sjesti.Samo neka je prazna sredina
sofre đi će se mećati sudi s hranom. Ljudi će posjedati oko sofre,
a ti zapikaj u dnu sofre mjesto za sebe!

- Nek sam bliže vratima ako me potjeraju!

-Ama ništa se ne brini! Nikad se za jednom sofrom na iftaru
Svi među se ne poznaju. A niko neće upitati: "Ko je ovaj?" kojega
ne zna, da drugi ne bi za pitača pomislili da je matuh. Kad top
pukne i kad se posjeda za sofru, i ti sjedi i odmah jedi! Nemoj
kašikom bosti, nego je lijepo položi da se u nju slijeva mast s
vrha čorbe. Tako kusaj dok god ima masti na čorbi, a onda diži
ćasu a prihvataj drugi sud. Ako je u sahanu pečeno janje ili
tuka, okreni sebi sto najvoliš. Dobro pazi neka ti je vazda jedan
zalogaj u ustima, drugi u ruci, a treći zamjeraj u sahanu ili tevsiji!
Ne pij vode da ti džaba ne zauzima mjesto u zelucu! Vodu mažes
i doma piti.
I tako se Tuturuza i Meco zapazili i sprijateljili i kome god
je jedan bio pozvan na jemek i drugi je tome pristajao. 

Budimo ponosni sto pripadamo ummetu Muhammeda a.s. i sto je islam nasa vjera. Budimo sretni sto smo muslimani I trudimo se ocuvati to blago I prikazati islam u najljepsem svjetlu.
Trebamo biti svjesni cinjenice da nam je ostavljeno u amanet neizmjerno bogatstvo I ljepota istinski ciste vjere.
Da je islam savrsenstvo, a Muhammed a.s. njegovo najvece otjelotvorenje, spoznali su I veliki svjetski filozofi I mislioci.
Pa stoga poslusajmo sta su neki od njih spoznali:  

Mahatma Gandi

“Zelio sam ono najljepse iz zivota onoga koji danas nesumnjivo drzi svoj uticaj nad milionima ljudskih srca… Dosao sam do uvjerenja, vise nego ikad , da nije mac pribavio islamu mjesto u danasnjem svijetu. To je ocita jednostavnost, krajnja poniznost Poslanikova, njegovo striktnopridrzavanje obaveza, njegova duboka odanost prema prijateljima i sljedbenicima, njegova neustrasivost i smjelost, njegova apsolutna vjera u Boga i u svoje vlastito poslanstvo. Te stvari, a ne mac, privlacile su ljude i davale im snage da savladaju teskoce. Kad sam procitao drugi dio njegove biografije, bilo mi je zao sto to ne mogu vise citati o tom velikom zivotu. 

Napoleon Bonaparta

"Mojsije je objavio Boziju egzisteneiju svom narodu, Isus rim­skom svijetu, a Muhammed cijelom svijetu.. Arabija je bila paganska zemija kada je, sest stoljeca poslije Isusa, • Muhammed upoznao svijet sa jednim Bozanstvom koje je i Abrahamo­vo, i Ismailovo, i Mojsijevo, i Isusovo.
Arijanci i ostali sektasi uzbudili su svijet raspravama 0 trojstvu: o ocu, sinu i sv. duhu. Muhammed objavljuje da je samo jedan Bog, da On nema ni oca ni sina i da trojstvo namece misao idolotarije.
Nadam se da nije daleko vrijeme kada cu biti u mogucnosti da ujedinim sve pametne i obrazovane ljude svih zemalja i da uspostavim jedinstvenu upravu na temelju prineipa Kur'ana, koji su jedini ispravni i jedino oni mogu dovesti ljude sreci”.

Bernard So:  

"Uvijek sam visoko cijenio Muhammedovu vjeru zbog njene narocite vitalnosti. To je jedina religija koja, kako meni izgleda, posje­duje sposobnosti prilagodavanja promjenljivim fazama zivota i kao takva moze vaziti u svim periodima razvoja.

Ja sam proucavao tog osobitog covjeka (Muhammeda), i po mom misljenju, iako nisam nikakav antikrist, njega treba nazvati Spasi­teljem covjecanstva. Ja vjerujem, kada bi danas jedan covjek kao sto je on, uspio uspostaviti vlast u modernom svijeru, on bi uspio rijesiti nje­gove probleme na nacin koji bi mu pribavio potrebni mir i srecu. Ja sam prorekao za Muhammedovu vjeru da bi ona mogla biti primIjena u buducoj Evropi kao sto se vec pocinje primati u danasnjoj."

Tomas Karlajl:

"Njegov (Muhammedov) dom bio je vrlo skroman, obicna hrana bila mu je hljeb i voda . ponekad se mjesecima nije nalozila vatra na njegovom ognjistu. O njemu s ponosom govore ...
Dobar covjek, kako bih rekao, nesto je u njemu bolje od ma koje vrste privlacnosti, inace ga njegovi sirovi Arapi, koji su se pod njego­vim vodstvom borili 23 godine, ne bi toliko postovali. To su bili sirovi ljudi koji bi cesto zametali kavgu s divljom iskrenoscu, bez prave vrline i covjecnosti i niko ne bi mogao njima upravljati i komandovati. Nijed­nog vladara u njegovoj kraljevskoj odori ne bi oni tako slusali kao ovog covjeka koji je isao u ogrtacu koji je on sam napravio. Za tih dva­deset i tri godine iskusenja smatram da je trebalo biti pravi heroj.
Ti Arapi, covjek Muhammed i ono stoljece - nije li to sve kao jed­na iskra da je pala, iskra u jedan svijet ciji je pijesak izgledao crn i neza­pazen i gle, taj pijesak se pokazao kao barut koji je zasvijetlio visoko u nebo - od Delhija do Granade."

Immanuel Kant

Uzimajuci Bismillu za naslovnu stranu svog rada, Kant je postavio osnove za dijalog, razumijevanje I upoznavanje tadasnjeg islamskog Istoka I krscanskog Zapada. U to doba ,to je bila hrabra, humana, I dalekovidna ideja.

J.W. Goethe

“Viditei sami da toj nauci nista ne nedostaje, a da mi sa svim nasim sistemima nista dalje odmakli nismo I da uopce niko nije kadar dalje da stigne. Prije ili kasnije morat cemo prihvatitiu islam, jer je on primjeren razumu”. Zar ne mislite da je Goethe biuo u pravu ?! Sve vecim mahom “ Zapadnjaci” prelaze na islam I postaju nasa braca I sestre. 

Božija milost

Reci: “O robovi moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah će, sigurno, sve grijehe oprostiti. On, doista, mnogo prašta i On je milostiv.

I povratite se Gospodaru svome i pokorite Mu se prije nego što vam kazna dođe, - poslije vam niko neće u pomoć priskočiti. 

I slijedite ono najljepše, ono što vam Gospodar vaš objavljuje, prije nego što vam iznenada kazna dođe, za čiji dolazak nećete znati.” 

(Kuran, Skupovi, 53.-55.)          

Priča se kako je jednom za vrijeme lutanja Israelićana pustinjom hazreti Musâa (Mojsija), alejhisselam, i narod zahvatila neizdržljiva žeđ. Zajedno su podigli ruke ka nebu moleći se za kišu. Iznenada, na iznenađenje hazreti Musâa, alejhisselam i Israelićana, i ono malo oblaka koji bijahu na nebu raziđoše se. Vrućina još snažnije pritisnu a žeđ još ojača.

       Hazreti Musâu, alejhisselam, bî objavljeno da se među njima nalazi jedan griješnik koji je u nepokornosti dragome Bogu već četrdeset godina.

       “Neka se izdvoji od vas. Tek tada ćete dobiti kišu.”, objavi se hazreti Musâu, alejhisselam.

       Hazreti Poslanik obrati se svima:

       “Među nama je jedna osoba koja je nepokorna dragome Bogu već četrdeset godina. Neka se izdvoji od nas, bit ćemo spašeni od umiranja uslijed žeđi.”

       Taj čovjek, griješnik, čekaše, okrećaše se lijevo i desno nadajući se da će se neko drugi javiti. Ali niko se ne javi. Još ga više obli znoj – definitivno je znao da se radi o njemu.

       Ostane li među društvom svi će umrijeti od žeđi. Ali, izdvoji li se bit će osramoćen do kraja života.

       Pun bola, iskreno, kao nikada do tada, podiže ruke k nebu. Prekri ga osjećaj kakav nikada nije doživio. Sav se strese, suze ga obliše.

“Allahu moj, smiluj mi Se! Allahu moj, skrij moje grijehe! Allahu moj jedini, oprosti mi!”

       Dok su hazreti Musâ, alejhisselam, i Israelićani čekali da se griješnik izdvoji, skupiše se oblaci te Zemlju i sve njih obasu kiša.

       Hazreti Musâ upita Allaha dragog:

       “Allahu moj, obasuo si nas kišom iako se griješnik nije izdvojio.”

       Uzvišeni mu odgovori:

       “Musâ, zbog pokajanja baš te osobe blagoslovio sam sav narod Izraela kišom.”

       Hazreti Musâ, alejhisselam, htjede znati ko je taj blagoslovljeni čovjek, pa upita:

       “Pokaži mi toga čovjeka, Allahu moj.”

       A Allah dragi odgovori:

       “O Musâ, krio sam mu grijehe četrdeset godina. Zar misliš da ću ga otkriti sada, nakon što se pokajao?!”

* * *

Rekao je hazreti Pejgamber, alejhisselam:
“Zaista će stanovnici Dženneta gledati jedni druge u sobama iznad njih kao što se svjetla zvijezda vidi pored slabe na nebu, od istoka do zapada, da bi se vidjelo koliko se razlikuju međusobno.”

Ashabi upitaše:
“Božiji Poslaniče, da li su to boravišta vjesnika koja su za druge nedostižna?” 

Poslanik, alejhisselam, odgovori: 
“Ne! Tako mi Onoga u čijoj je ruci moja duša, to su boravišta za one koji su u Allaha vjerovali i u poslanike Njegove.”
(hadis, govor hazreti Muhammeda, alejhisselam, bilježe Buharija i Muslim, prenoseći ga od Ebű Seîda el-Hudrija) 

Nek' mirisu avlije (Kurban Bajram) 

Majka sina budila
u sabah probudila
ustaj sine sabah je
ustaj sine bajram je

Hajde sine ustani
lijepo mi se obuci
bajram namaz klanjaj ti
mezare zijareti
bajram namaz klanjaj ti
mezare obidji

Nek' mirisu avlije
nek' se svako raduje
sirom Bosne ponosne
nek' se pjeva bajram je

Hajde sine ustani
i kurbane razdijeli
siromaha daruj ti
od srca halali

I ahbabe podsjeti
s njima radost podjeli
niz carsiju prosetaj
nek' se srce veseli

Nek' se pjeva bajram je