Samo mrtvi istinu znaju
Rijec izdavaca
Knjigu Suvada Cehica SAMO MRTVI ISTINU ZNAJU treba prihvatiti kao dar istine koja pravdu moli, koja pravdu voli... Knjiga svjedoci, upire prstom, ona je prozni izraz najdubljih autorovih osjecanja, kada se smrt dotice okom, kada se smrt udise, ali u isto vrijeme i osjecanja najsuptilnije blizine istini koja lika nema, ISTINI-Stvoritelju, Istini Bozijoj cija ruka tapse, miluje, cija poruka hrabri i tjesi...
S kog god polazista citatelj po|dje u susretanju sa ovom knjigom-prihvatice je kao svoju... Ako je bude citao kao ispovjest Suvada Cehica, u toj ispovjesti prepoznat ce i svoju, ako joj pridje i prihvati je kao izraz patnje Suvadove, u Suvadovoj ce prepoznati i svoju patnju...
Ako ga dirnu covjekoljublje i domoljublje sto su istinska toplina ove knjige, sto kao velicanstveno uzdignuce covjekovih osjecanja, sublimat patnje i odricanja s jedne i covjecnosti, ljubavi i nade, s druge strane, zasvjetle istinom, citatelja se oplemeniti istina, sebe ce u sebi osjetiti tom istinom.
Ova knjiga je topla,osjecanja ispovjest, zapis o teskom vremenu domovine Bosne i njenih najvjernijih sinova i kceri. Ona je vrijedno literarno svjedocenje o preporodu zemlje i covjeka, ona govori kako se zemlja i covjek iz nepravdno presusenog "nestajanja", iz bosnjacke, zaspalosti, bude i placajuci, podnoseci neopisivu zrtvu, dozivljavaju ponovno nastajanje...
Citajuci je, citatelj ce na trenutak osjetiti izvjesnu konfuziju u nekim pasazima knjige. Konfuzija proizlazi iz naboja koga autor osjeca kao produzenu tortoru nakon torture u koncentracionim logorima agresora na njegovu domovinu Bosnu i Hercegovinu...
Konfuzija je medjutim, upravo draz ove knjige jer je izrazena dubokim literarnim nabojem... Suvad Cehic je po svome senzibilitetu pjesnik i kao takav, svoju proznu rijec cini jacinom, ubojitijom, plamenitijom. Pjesnicki senzibilitet Cehicev vodi nas kroz knjigu, kroz ispovjest zatocenika i tako se dokumenat, iskaz zatocenika, transformira u pitak i citljiv literarni iskaz, roman, ispovjest, autobiografski zapis, kako god da ga prihvatimo...
Suvad Cehic samo je jedan od preko 200.000 prezivjelih logorasa, uglavnom Bosnjaka koji su prezivjeli koncentracione logore agresora na Bosnu i Hercegovinu izme|u 1992 i 1995. godine.
Irfan Ajanovi}
Suvad Cehic
Trnje u ocima
U Prijedoru
u logoru Keraterm
oci pune bola
snove prizivaju.
Dugi logoraski vakat
i obdan
i obnoc
prozivka
sasusene kosti melje
Govor istine
Suvada Cehica
Govori jezikom stradalnika, kada su dani gubili sjaj, kada je tisina prijetila natopljena vlaznim pogledima. Slusao je gladan, mucen, zedan i duboko gledao istini u oci. Sve te slike pune uzasa Suvad je zabiljezio u dusi. A pokusao da zapise samo mali dio tih uzasnih slika. Slike u koje covjek tesko da povjeruje, dok sve to ne vidi, dozivi i prezivi. Sve je gledao, osjecao i dozivio u logoru Keratermu gdje je bio zatocen zajedno sa mnogobrojnim Bosnjacima do 5.8.´92 god. A potom sa prezivjelim logorasima prebacen u logor Trnopolje do 15.8.´92 godine. Neke su rane zarasle ne tijelu i ostavile fizicki trag. Duboke rane su ostale u dusi, teske neizbrisive slike patnje, muka i jauka unezvjerenih i neumoljivih zlocinaca. Da bi se oduzio istini on pokusava da zabiljezi te slike u prozi i stihu onako spontano ali iskreno. Napisao je dvije knjige u prozi <<Trnoplje>> i <<Samo mrtvi istinu znaju>> te zbirku pjesma <<Trnje u ocima>> i sada ovu po redu cetvrtu zbirku pjesama <<Sabah Bosnu budi>>. Rodjen u pitomom selu Biljani 1958. godine, opsina Kljuc.Logoras i pjesnik Suvad Cehic je utkao ljudsku sudbinu, smrtnu i istinu u svoja djela. Ostavlja poruku pokoljenjima da se ne zaboravi sta zlocinci uradise neduznim Bosnjacima. Drustveno aktivan dugogodisnji predsjednik Udruzenja logorasa za BiH u Berlinu.
Sabah Bosnu budi
Nemirni snovi ceznja
Govori istina kroz stihove napacenog
pjesnika, koji se gledao smrt po
logorima Bosne. Mlada je ovo
dokumentarna poezija, pjesnik
govori kako se bez straha ide u smrt
gledajuci sudbinu u oci, sudbini
gorkoj kao cemer. I kada se njegova
vizija zatalasa megdje daleko od
svoje zemlje, napacene Bosne, radjaju
se slike. Slike u cijim nagonima su
gorke ljudske sudbine jednog I
jadnog muhadzera na nekom
meridijanu. U tim slikama poetskog
govora ima zaista snaznih poruka da
se zna, ono sto svijet zna, ali da se ne
zaboravi. Crno nebo je iznad njegove
glave u tudjini, a onda naviru
sjecanja iz dna duse. A kada se
muhadzer logoras, pjesnik sjeca,
onda dusa zaplace od gorke istine.
Suze teku, ali se ne vide, prekrio ih
ponos, kao sto govore njegovi stihovi
<< Glad, smrt,prkos, u njima bosanska
krv vri >>. U tim krvavim valovima
nesrece sto je dzelat cinio, zivot je
bio poput plamena svijece na ovim
obalama bosanskim ili tacnije u
logorima, kako pjesnik kaze da su:
<< ucionice postale celije>> kao u
njegovim rodnim Biljanima. Dok je
svijet jurio ka novim obalama. A
zivoti po Bosni su padali kao lisce,
nebo je bilo crno od bola, kakvi su
bili i prostori u logorama gdje je bila
zedj, vapaj, muka ceznja za slobodom.
sve se to duboko urezalo u poeziji
Suvada Cehica sto govore stihovi u
Pjesmi << Prozivka>>, pjesnik kaze:
<< I obdan
i obnoc
prozivka
i sasusene kosti melje >>
Koliko moze zahrdjati ljudska dusa,
koliko gluha i bez vida. On govori
iskreno, poeticno da se istina ne
uspava kao vjetar. Vjetar iz Bosne je
zatalasao svijet i on je progledao, ali
nije osjetio muku Bosnjaka, kao sto
govore stihovi autora Suvada
Cehica:
<<muka zedj
zica tamnica
pjesma ubica
smrti nigdje
nigdje smrti>>
Ovo je gola istina urezana u glave,
zute ruke, i bol sto vristi i ljuti kamen
i zora sa obala Sane, Une i svih
rijeka u Bosni sto nose kobnu muku
od izvora do svojih usca. A onda nek
bol svake rijeke postane muhadzer,
izgubljenih snova, ali snaznih
sjecanja na ognjiste bez praga na
djetinstvo. Pa lijepe slike po
zidovima hajmovima, bijele bosanske
kuce. Kuce koje su njedrile smijeh i
zdravu lijepu djecu a sada tumaraju
po svijetu izgubljenog smijeha i
blijednog pogleda. U viziji se radjaju
staze pa pjesnik Cehic kaze:
<< Na mojoj stazi djetinstva
cijelo ljeto
opora stopala
mehku prasinu ljube>>
Radjaju se slike hraneci vizije
muhadzera iz Bosne po cijelom
svijetu tzato nastavljaju:
<< Vozovi klize kao vrijeme>>
Ostadose tuzni zagrljaji i da kisnu u
snovima sjecanja da ga vrijeme
lijeci. No i strah kako autor kaze: <<U
nekoj tudjoj krcevini kosti ostaviti>>
Ima li snaznije poruke i ljudske
opemene, pitaj sebe i sve oko sebe
ma gdje bio daleko od ognjista
Bosne. Pjesnik nastavlja sa
porukama svim muhadzerima
<<Da se razumiju nene i unuci>>
Cehic vjeruje da ce snovi biti java.
Te da ce sve avlije u Bosni zamirisati
i pricati svoje price duge da unuce
ne zaboravi gorke sudbine, meke i
duge bijele staze. A majske kise
Bosne da ih nakvase. To ce biti lijek
za nemire I dusu ne samo pjesnika,
nego i svakog civiliziranog covjeka.
ovu istinu nece zaboraviti unuci.
Istina nije izmisljena. A ova knjiga je
otvorena za sve zbog istine.
Recenzija
Prof. Dzeko Bibuljica